Odgađanje donošenja odluka postalo je obilježje Plenkovićeve vladavine. I to mu se sada obija o glavu. Do kraja je išao samo u jednom slučaju...
Svu odgovornost za debakl HDZ-a na nedjeljnim izborima za zastupnike u Europskom parlamentu može si pripisati predsjednik stranke Andrej Plenković. Sa strankom koja je uoči raspisivanja izbora imala potencijal za osvajanje šest mandata (dakle, polovice od ukupnog broja hrvatskih zastupnika u Bruxellesu), u utrku je ušao s ciljem da osvoji njih pet, da bi na kraju podbacio i osvojio samo četiri - i izjednačio se sa SDP-om.
Recept za fijasko Andreja Plenkovića, koji je prije dvije i pol godine dočekan s olakšanjem i vjerom da donosi relaksaciju na radikaliziranu hrvatsku političku scenu, ne leži, kako to prikazuju neki analitičari, u prevelikom zaokretu kormila HDZ-a u sredinu ili čak prema lijevom centru.
Otkad je preuzeo stranku, Plenković ju nije skrenuo nikamo. Njegovi problemi uopće nisu ideološke naravi, nego liderske.
Andrej Plenković je pokazao da teško donosi odluke, nevjerodostojan je, a pritom još do te mjere nepovjerljiv da uz njega mogu napredovati (što se pokazalo na listi za EP) samo oni koji su mu odani više od 105 posto.
Jedna od prvih odluka koje nije mogao donijeti bilo je isticanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” na spomen-ploči HOS-ovcima u Jasenovcu. Umjesto da skine ploču, Plenković je osnovao komisiju za prošlost. Komisija je prije više od godinu dana rekla što je imala, a Plenković ni danas ne zna što bi s ustašlukom.
Nešto slično se dogodilo i Ivi Sanaderu dok je bio predsjednik HDZ-a i premijer. U Sv. Roku i Slunju bili su postavljeni spomenici Juri Francetiću i Mili Budaku. Sanader je bez puno razmišljanja naredio da se spomenici maknu. To je i učinjeno, a Sanadera nikad nitko nije pitao je li imao zakonsku osnovu, niti je tvrdio da je zbog toga HDZ skrenuo ulijevo.
Preuzevši HDZ, Plenković je preuzeo i kadrovsku strukturu koja mu od prvoga dana nije po ukusu. Kruna neslaganja s kosturom stranke koju vodi su sukobi i razračunavanja sa zamjenikom predsjednika HDZ-a Milijanom Brkićem. No, Plenković ne zna kako se riješiti zamjenika pa se njihov odnos komplicira i razvlači poput turske sapunice.
Policija je protiv Brkića podnijela kaznenu prijavu za uhođenje bivše supruge i prijateljice, što je trebalo značiti da je pred političkim odstrelom. Premda je potpredsjednik Sabora, Brkić nije mogao biti izaslanik Sabora na Bleiburgu, ali je na predizbornom skupu u Ciboni sjedio uz Plenkovića i iz prvog reda se smješkao Angeli Merkel.
Ista je stvar kada govorimo o gospodarstvu. Odluke koje je najavio prvoga dana mandata još nije donio, a vjerojatno nikada niti neće. Na Badnjak 2016. godine najavio je otkup dionica Ine. Do danas nisu otkupljene, niti građani znaju kakav plan premijer ima s Inom.
Sunovrat brodogradnje također je nešto što nije došlo preko noći. Plenkovićevi koalicijski partneri su još u ljeto prošle godine govorili o razlozima da Uljanik ode u stečaj. Premijer, međutim, nije mogao donijeti odluku, a kumovao je da čak i sudovi nekoliko puta odgode stečaj. Sada kad je do njega došlo, više se ništa ne može spasiti.
Plenković je išao do kraja samo kod ratifikacije Istanbulske konvencije - dokumenta kojim se prvenstveno štite žene i djeca. Crkva i dio HDZ-a bili su žestoko protiv ratifikacije, ali je Plenković ustrajao i zamalo polomio zube. Da bi sada na čelo liste za zastupnike u Europskom parlamentu stavio Karla Resslera koji je u subotu, na dan izborne šutnje, marširao Zagrebom u povorci koja se zalaže za zabranu pobačaja.
Ressler najbolje svjedoči kako je Plenković lišen ideologije i da je jedini kriterij napredovanja dok on vodi HDZ odanost njemu osobno. I to je ključni razlog što je za njegovu listu glasalo toliko građana koliko HDZ ima članova.