PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ - Rodila sam kasno i na roditeljskim sastancima misle da sam baka. Dijete me nekad vidi umornu, nervoznu i loše raspoloženu. Mislim da ne postoji roditelj koji je u stanju vječno biti raspoložen za svoje dijete i njegove potrebe. Nekada, pogotovo dok je dijete malo, roditelju dođe da poludi. Uđe u ciklus hranjenja, uspavljivanja, mijenjanja pelena iz kojeg kao da nema izlaza. Kasnije, dijete bi razgovaralo, postavilo bi tisuću pitanja, a roditelj za njih nema uvijek snage. Nitko nije rekao da je to jednostavno. Brakovi pucaju po šavovima, a djeca to čuju i vide. Nekada jedan roditelj ode i više se nikada ne javi. Ili, napušteni roditelj maltretira onog koji je otišao preko djeteta. Što se mene tiče, tu se pali crvena lampica. Dijete je čovjek. Dijete nije stvar za ucjene i maltretiranje. Koliko god duboko se odrasli međusobno povrijedili, dijete im u takvim situacijama ne smije biti oruđe. Pravi je roditelj, o tome nas je učio Brecht, onaj koji nije u stanju navlačiti svoje dijete. Ono se treba igrati. Ono se treba smijati. Dijete je, ako ga se pusti na miru, sretno. Ono ne smije biti namršteno, zabrinuto: takva raspoloženja trebaju se prepustiti odraslima. Još je gore kad je dijete prestravljeno. A najgore, kada je bosonogo i kada ga se na silu, uz blagoslov raznih nadležnih institucija, gura u auto. U nečemu što se zove “epilogom”. Može to biti epilog grčke tragedije, ali ne i prizor iz dječjeg života.
