'Gdje da stavimo cvijeće?': Bol u selima Đakovice koja ne prestaje

Svake godine 27. aprila Mira Krasniqi gleda svoja tri sina kako drže cvijeće u rukama. Uvijek pitaju isto: "Gdje da ga ostavimo?“ No, ona ne zna šta da im kaže.

"Nemamo njegov grob. Kažem im da ostave cvijeće kod njihovog strica. Samo tamo imamo gdje da stanemo", priča 63-godišnja Mira kroz suze.

Njen suprug, Lazër Krasniqi, bio je jedan od stotina albanskih civila koje su srpske snage odvele 27. aprila 1999. godine iz sela u okolini Đakovice.

Tada je imao 39 godina, a njegov tijelo nikada nije pronađeno.

Mira se svega sjeća - kolone žena i djece koji su protjerani, muškarci koji su od njih odvajani i nikada se nisu vraćali, ulice pune srpskih vojnika i njihovih naredbi uz prijetnju oružjem: "Bježite, odlazite."

"Prvi kojeg su skinuli s traktora bio je Albert - sin mog djevera. Zatim su odveli sve ostale muškarce. Nisu nam dali ni da okrenemo glavu da ih pogledamo. Nastavili smo s konvojem prema Albaniji", prisjeća se Mira u razgovoru za Radio Slobodna Europa.

Albert Krasniqi, tada 17-godišnjak, i njegov otac kasnije su pronađeni u jednoj od masovnih grobnica u Batajnici u Srbiji. Što se tiče njenog supruga, Lazrija, nema nikakvih vijesti.

Njena djeca su, kako kaže, odrasla su s teretom gubitka i boli.

"Najstariji je imao 15 i po godina [kada se zločin dogodio], drugi 14, a treći još nije imao ni deset. Oni su spašeni, ali samo mi znamo kako“, kaže ona.

Danas pažljivo prati prvo suđenje na Kosovu za zločine u đakovičkim selima, počinjene od 27. do 29. aprila 1999. godine.

Najveći broj žrtava zabilježen je u Meji - 270 ubijenih i 13 nestalih - dok je u Korenici, selu u kojem Mira živi, ubijeno 64 ljudi. Dvoje se još vodi nestalima - njen suprug i susjed.

Ukupno je ubijeno devet članova njene porodice.

Za ovaj zločin optužene su 53 osobe kojih nema u sudnici u Prištini.

Budući da nisu dostupni kosovskom pravosudnom sustavu, sudi im se u odsustvu, a zastupaju ih advokati.

Mira kaže da pokušava pratiti svaki razvoj događaja, ali sa sve manje nade.

"Prošlo je više od 26 godina", kaže ona.

Barem smo ih pronašliJoš jedan glas koji zahtijeva pravdu je onaj Lusha Krasniqija iz Ramoca kod Đakovice.

Tog aprilskog dana izgubio je dva brata i ujaka.

"Opkolili su nas. Izdvojili su mog ujaka Pjetra, mog brata Pashkua i mog brata Markua. Sa sobom su imali i nekoga zarobljenog u šumi. Oveli su ih i otišli prema drugim kućama, a nama su naredili da odemo traktorom", prepričava Lushi.

Tijela članova njegove porodice pronađena su šest godina kasnije - također u jednoj od masovnih grobnica u Batajnici, zajedno s drugim žrtvama iz Lubeniqija, Kruše i mnogih drugih sela na Kosovu.

"Batajnica je imala sedam grobalja. Moja braća i ujak bili su na petom", kaže za RSE.

Iako ih je pokopao, kaže da bol nikad ne prestaje.

"Barem su pronađeni. Za razliku od mnogih koji još ne znaju gdje su im voljeni", kaže Lushi.

Njegova majka preminula je ne znajući ništa o sinovima.

Priča kako joj je neposredno prije smrti, kako bi je smirio, rekao da su oni koji su počinili zločin osuđeni u Srbiji.

"Moja majka je rekla: 'Neka im Bog uzvrati', prisjeća se 61-godišnjak.

Njegova porodica pokušala je doći do pravde.

Njihov slučaj je, također, obrađen na sudu u Haagu, dok su, uz savjet srpske aktivistice Nataše Kandić, podnijeli i porodičnu tužbu u Srbiji.

"Nas 12 članova porodice otišlo je na sud [u Beograd]. Kad je sudac pitao moju majku kako se osjeća, upitala je: 'Imate li djecu?' Rekao je 'da'. 'Isto kao što biste se vi osjećali, i ja se osjećam', odgovorila je moja majka".

Lushija boli činjenica da se nijedna uspomena na njegovu braću i ujaka nije vratila iz Srbije - čak ni komad odjeće.

"Utjeha, odnosno ono čime mi kao članovi porodice možemo biti 'zadovoljni', jest postizanje pravde, odnosno kažnjavanje onih ljudi koji su počinili zločine", kaže Lushi.'Optuženi su u Srbiji'Za aktivisticu Natašu Kandić, osnivačicu Centra za humanitarno pravo u Srbiji, zločin u Meji i okolnim selima "bio je najveći na Kosovu" tokom rata 1998. i 1999.

Kaže da su odgovorni u Srbiji - "svi zaštićeni, jer nema političke volje da budu kažnjeni, posebno oni zločini u Meji, Korenici i drugim selima blizu granice s Albanijom".

"Za taj zločin odgovorni su samo najviši predstavnici Prištinskog korpusa Treće armije, ali postoji vrlo dug popis onih koji pripadaju tom činu, na važnim položajima. I niko nije odgovarao", rekla je Kandić za RSE.

U boli i čekanju, Mira i Lushi nisu sami.

Tokom rata na Kosovu ubijeno je više od 13.000 civila, dok su hiljade nestale.

Oko 1.600 ljudi, uglavnom Albanaca, još se vodi kao nestalo.

"Vjerujem u pravdu", zaključuje Lushi.