Sesar: Od oko 10.000 migranata u BiH, njih 3.500 nemaju krov nad glavom

Tendencija da države podižu zidove i uvode drakonske mjere na granicama, kako bi spriječili ulazak migranata, samo ide u prilog krijumčarima, koji će uvijek naći alternativne i još opasnije rute. Zidovi i utvrde svakako neće spriječiti tok migracija, jer su one neminovne, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Jelena Sesar, istaživačica za Balkan i EU, organizacije Amnesty International iz Londona.

RSE: Šta u Vašoj organizaciji procjenjujete - kakva će biti zima na tzv. Balkanskoj migrantskoj ruti? Da li su države spremne da osiguraju međunarodne humanitarne standarde, prije svega za migrante koji su već na njihovim teritorijama?

Sesar: Mislim da će svakako biti teška zima na Balkanskoj ruti, posebno u Bosni i Hercegovini, ukoliko se vlasti, i to na svim nivoima ubrzo ne dogovore oko smještaja i ne identificiraju nove lokacije, na cijeloj teritoriji države. Sadašnja situacija, gdje jedan kanton, Unsko-sanski, snosi sav pritisak migracije i ne prima nikakvu neophodnu podršku od države, jednostavno nije održiva dugoročno.

Trenutno imamo nekih deset hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini. Šest hiljada je smješteno u centre koje uglavnom vodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), a koji su uglavnom plaćeni od strane Evropske komisije. To ostavlja više od tri i po hiljade ljudi da spavaju potpuno na otvorenom. Veliki broj njih se nalazi u Unsko-sanskom kantonu, ali i drugim urbanim centrima, pogotovo u Sarajevu i Tuzli.

Ukoliko se vlasti ubrzo ne dogovore, ne pronađu soluciju, hiljade ljudi će dočekati zimu i niske temperature vani. To je potpuno neprihvatljivo. Neprihvatljivo zato što sredstva u Bosni i Hercegovini jednostavno nisu problem. Evropska komisija je posljednjih nekoliko godina uložila ogromna sredstva u opremanje centara za smještaj i trenutno imamo veliki kapacitet koji postoji u Unsko-sanskom kantonu, ali koji se ne koristi.

Ono što Bosni i Hercegovini nedostaje je volja i nešto više solidarnosti da se riješi ovo pitanje.

Različite države u Evropskoj uniji različito pristupaju ovom problemu, iako su obaveze jednake za sve, kako za države Evropske unije, tako i za one koje to žele da budu. Srbija i Makedonija, kao i BiH su dobile značajna sredstva kao podršku od Evropske unije, ali za razliku od Bosne i Hercegovine, vlasti u Srbiji su potpuno preuzele odgovornost za smještaj i podršku izbjeglicama. Centri u Srbiji nisu savršeni, ali barem postoji određeni nivo odgovornosti kojeg nema u Bosni i Hercegovini.

RSE: Kako Amnesty International ocjenjuje situaciju nakon raspuštanja kampa "Bira" u Bihaću i uopšte stanje u Unsko-sanskom kantonu?

Sesar: Zaista je potresno gledati slike ljudi zagrnutih samo dekama, kako stoje van kampa u "Lipi", koji je već prenatrpan. Jednostavno, deložirano je stotine ljudi iz kampa "Bira". Važno je napomenuti da je raspuštanje "Bire" bila politička odluka. Kampovi u BiH, a pogotovo u Unsko-sanskom kantonu imaju ogroman kapacitet i mogu primiti više od četiri hiljade ljudi. Unsko-sanske vlasti su posljednjih mjeseci sprječavale ulazak i kretanje ljudi i registraciju ljudi u ovim kampovima.

Zaista je apsurdno da sada ljudi spavaju pod otvorenim nebom, a ovi centri koji su potpuno opremljeni stoje prazni. Jedino rješenje je dogovor između vlasti na državnom nivou, Republike Srpske, Federacije i svih kantona o zajedničkom rješenju i dogovoru o adekvatnim lokacijama za smještaj centara na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ova situacija gdje jedan kanton ili par gradova snosi svu odgovornost i sav pritisak, jednostavno nije održiva.

RSE: Prati li Amnesty International položaj maloljetnih migranata, odnosno djece?

Sesar: Da, u Bosni i Hercegovini ima veliki broj djece, odnosno maloljetnika. Neki su sa porodicama, ali veliki dio, više od 200, čak i 300 su djeca bez pratnje, starosti od nekih sedam, osam godina do osamnaest. Brojevi se mijenjaju od sezone do sezone. Neki od centara imaju posebne prostorije za smještaj maloljetnika, ali većina nema adekvatnu podršku koja je neophodna za ovu grupu.

Nažalost, ta djeca se ne zadržavaju dovoljno dugo u Bosni i Hercegovini da se nađe neko dugoročno i sistemsko rješenje, koje iziskuje suradnju raznih organa vlasti, uključujući i one za socijalnu skrb, ne samo one za pitanje migracije. Mislim da je to jedan od velikih sistemskih nedostataka u BiH, ali je nešto što smo vidjeli i u zemljama regije. To nije nešto posebno za Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Ima li Bosna i Hercegovina odgovarajuću politiku azila prema onim koji traže taj status?

Sesar: Što se tiče sistema azila u Bosni i Hercegovini, on svakako postoji, ali uglavnom na papiru. U praksi je ovakav postojeći sistem gotovo neprovodiv. Pogotovo u situaciji većeg pritiska aplikanata. Trenutni postupak dobivanja azila ima velike sistemske nedostatke. Najveći je nedostatak ljudskih kapaciteta u Ministarstvu sigurnosti, u sektoru za azil, ali postoji veliki problem u prijavi i registraciji.

Samo za ilustraciju, više od 95 posto ljudi koji se nalaze u Bosni i Hercegovini ove godine, može biti oko devet hiljada ljudi, izrazi namjeru da se prijavi za azil, ali manje od tri posto uspije da formalno uloži prijavu. To je veliki problem, jer ti ljudi nemaju osnovni pristup uslugama u Ministarstvu sigurnosti. Služba za strance nije uvijek prisutna ili dostupna u kampovima gdje se nalazi najveći broj ljudi i to ostavlja veliki broj aplikanata van cijelog sistema.

Osim toga, vlast u BiH u posljednje vrijeme, posebno Ministarstvo sigurnosti, često promatra aplikante kao grupu, a ne pojedince, kako je to predviđeno međunarodnim i domaćim zakonima. Sve više čujemo da su ljudi iz Pakistana ekonomski migranti i da ih treba deportovati izvan svake procedure, što bi svakako predstavljalo kršenje njihovih osnovnih prava, međunarodnih i zakona Bosne i Hercegovine.

Sve dok se ne procijeni svaki pojedinačni slučaj, nije moguće odrediti postoji li rizik za tu osobu ili ne. Unaprijed ovako označavati cijelu grupu je zaista čisto politikantstvo. Vjerovatno je politički korisno, ali je suprotno zakonu i moglo bi dovesti do toga da se pojedinci vrate u zemlje gdje bi im život mogao biti ugrožen, što je svakako protivno i bh. zakonima i zakonima koji regulišu postupak primanja azila.

RSE: Postoji li kršenja ljudskih prava na granici BiH sa Hrvatskom i Srbijom?

Sesar: Već dugo upozoravamo na ono što se dešava na granicama Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom i da to predstavlja nedvosmisleno kršenje ljudskih prava, međunarodnog i domaćeg prava.

Nezakonito vraćanje, kolektivno protjerivanje i sve ozbiljnije nasilje su svakodnevna pojava na hrvatskim granicama. Više od deset hiljada takvih slučajeva je dokumentovano do sada samo u prvih deset mjeseci 2020. godine. Posljednji slučajevi koje smo dokumentovali bili su prošle sedmice.

Dakle, ova situacija se ne smiruje, mislimo da je sve gora u prethodnih nekoliko mjeseci, a posebno nakon marta.

RSE: Šta su problemi zabilježeni u drugim zemljama? Da li se i dalje nastoje podići zidovi i ograde kako bi se spriječio ulazak migranata?

Sesar: Hrvatska nije jedina evropska država koja koristi sva sredstva da spriječi ulaske na svoj teritorij. Slično nasilje se već godinama dešava na granicama Mađarske, u posljednje vrijeme Grčke, ali i Bugarske. Iako Evropska komisija redovno upozorava ove države, ona snosi veliku odgovornost za trenutnu situaciju na svojim granicama.

Ova tzv. migrantska kriza je zaista direktna posljedica politike koja već godinama podržava mjere koje imaju za cilj da spriječe nove ulaske u Evropsku uniju. Jedini način da se zaustave nezakonite prakse na granicama i kršenje osnovnih ljudskih prava jeste da se bolje kontrolišu putevi migracija, da se postigne sporazum na nivou Evropske unije koji bi osigurao da se uspostave sigurniji i legalniji načini sticanja statusa i izbjegličkog i migrantskog za ljude koji bježe od siromaštva ili od rata.

Novi pakt o migracijama koji je objavljen u septembru bio je zaista velika prilika da Evropska unija okrene stranicu. Nažalost, to se nije dogodilo. Tendencija da države podižu zidove i uvode drakonske mjere na granicama, samo ide u prilog krijumčarima, koji će uvijek naći alternativne i još opasnije rute. Zidovi i utvrde svakako neće spriječiti tok migracija, jer su one neminovne.

RSE: Iz Evropske unije je stiglo dosta novca za zaštitu migranata u BiH i u drugim zemljama. Da li, osim te finansijske pomoći, Unija treba biti više prisutna i angažovana u rješavanju migrantske humanitarne krize?

Sesar: Evropska komisija je izdvojila značajna sredstva u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i drugim zemljama na Balkanu za smještaj migranata koji se tu trenutno nalaze, a koji nisu uspjeli da uđu u neku od zemalja Evropske unije. Međutim, u Bosni i Hercegovini je neophodno da se Evropska komisija angažuje intenzivnije, da pokuša zajedno sa vlastima BiH pronaći soluciju za smještaj ljudi koji se tu trenutno nalaze. Trenutna situacija gdje se azilanti, migranti, izbjeglice, i to veliki broj njih, nalaze izvan vanjskih granica Evropske unije nije održiva, niti za Evropsku uniju, niti za te zemlje.

Ova situacija, odnosno cijela politika Evropske unije, ne samo da destabilizira države poput Bosne i Hercegovine, nego također predstavlja veliku prijetnju za budućnost Evropske unije i stvara humanitarne krize u zemljama koje se nalaze „na njenom pragu“, kao što su BiH i Libija.

To svakako nije stanje koje je održivo, niti je stanje koje podržava vrijednosti i principe na kojima je Evropska unija osnovana.