Predstavnica UNICEF: Djeci prijete siromaštvo, kriza učenja i zarazne bolesti
Trenutno, kaže Khan, najveći problem s kojim se suočavaju djeca jeste porast siromaštva, ali i slabija zdravstvena njega, zbog koje bi moglo doći do pojave drugih pandemija.
RSE: Gospođo Khan, analiza UNICEF-a govori da se tokom pandemije korona virusa povećao broj djece koja žive u siromaštvu. Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini, ali i regiji, te koje su to kategorije najugroženije?
Khan: Da, imamo globalnu analizu, ali plan procjene o društvenom uticaju COVIDa-19 u BiH, urađen od UNDP-a i UNICEF-a, pokazuje nam da je ekonomski uticaj ove krize najteži za najsiromašnije i najugroženije kategorije stanovništva. Da navedem neke podatke. Izvještaj navodi da je zbog pogoršanja finansijske situacije u 49 posto domaćinstava, 12 procenata iskusilo značajne poteškoće. Te poteškoće pogađaju ljude koji su već ranjivi, pogotovo finansijski.
Također, veliki dio populacije ne može dobiti osnovnu zdravstvenu zaštitu, a to je, većinom, siromašna populacija, etničkih manjina, kao i invalidne osobe koje najviše pate. Također, znamo da je velika disproporcija izražena prema ženama. Na tržištu rada sektori sa velikim brojem žena veliki je broj onih koji su ostale bez posla. Kada je riječ o djeci, ova situacija traži veću brigu o njima, tokom otvaranja i zatvaranja škola, što predstavlja dodatne teškoće za zaposlene majke. Oko 25 posto žena u izvještaju pominju se da imaju dodatne teškoće kod upravljanja domaćinstvima, kao i emotivne probleme u vrijeme pandemije.
RSE: Kakve su posljedice toga, naročito po djecu?
Khan: Globalno, u UNICEF-u imamo različite podatke, po raznim osnovama, a radili smo analizu u oktobru 2020. i riječ je o univerzalnoj krizi. Uticaj na djecu podijelila bih u nekoliko kategorija. COVID-19 gurnuo je mnoga domaćinstva u siromaštvo. Globalna socijalno-ekonomska kriza gurnuće do kraja ove godine još 142 miliona djece u siromaštvo. COVID- 19 ima veliki uticaj na obrazovanje, to zovemo kriza učenja. Prvenstveno zbog toga što su škole u zemljama u razvoju zatvorene, a također, stvara se digitalna podijeljenost, što je slučaj i u BiH. Vlasti su od marta počele online nastavu. Procjena je UNICEF-a da značajan broj djece nema pristup IT uređajima, kao što su tableti ili oprema sa kojom bi nastavili proces učenja.
Također, internet pristup nije ravnopravno zastupljen kod sve djece što predstavlja ogromnu digitalnu podjelu. Globalno se radi o milijardi i 200.000 djece, a u BiH skoro 400.000 djece koja moraju da pohađaju kompromisno obrazovanje. Škole su sada otvorene, ali bez punih kapaciteta.
Dalje, kada je zdravstvo u pitanju, znamo da je zdravstveni sistem preopterećen i zato regularni servisi nisu dostupni, čak i za obične bolesti. Ako ova djeca ne dobiju preventivnu zaštitu, onda će i najobičnije bolesti dovesti do smrtnog ishoda. Globalni pokazatelji govore i o pothranjenosti djece, ne toliko u BiH koliko u brojnim državama svijeta.
Još dvije stvari. Imunizacija, vakcinacija djece, jedna je od preventivnih mjera. Znamo da se svake godine imunizacijom spasi oko tri miliona djece. U BiH imunizacija nije redovna, jer su zdravstveni radnici preokupirani sa pandemijom tako da obične bolesti, kao što su ospice i difterija, se mogu vratiti u ovu zemlju.
I posljednje, ne manje važno, COVID-19 dovodi i do rasta nasilja, eksploatacije i zlostavljanja. Tokom lockdowna veliki je rizik da djeca u skloništima budu izložena nasilju i zlostavljanju.
Uskladiti obrazovanje s tržištem rada
RSE: Ovo što ste rekli imaće i dugoročne posljedice druge vrste, jer bi se moglo dogoditi da, ukoliko se nešto ne promijeni, mladi ljudi zbog lošeg obrazovanje, ili želje za boljim obrazovanjem, kao i nedostatkom poslovnih prilika, žele otići sa ovih prostora.
Khan: Znate, ova situacija je počela i prije pandemije, u BiH, ali i u regiji. Bilo je mnogo razloga za to. Jedan je kvalitet obrazovanja, a tokom pandemije nastavak obrazovanja je uzrokovao veliku zabrinutost. Također, znamo da obrazovanje koje djeca dobiju nije u skladu sa vještinama u 21. vijeku. Znanje koje dobijaju djeca ne služi za potrebe posla koji je ovdje dostupan. Zato postaju frustrirana i teže da napuste ovu zemlju. Situacija se može promijeniti. Kako? Pa, tako što ćemo uvesti reforme u obrazovanje kako bi osigurali da je kurikulum u obrazovanju u skladu sa tržištem rada.
Drugi razlog zašto mladi žele napustiti zemlju jeste nedostatak povjerenja u društvene servise. Nije samo obrazovanje, već zabrinutost za njihove porodice. Da li će porodica dobiti kvalitetnu zdravstvenu brigu, kvalitetne zaštitne servise, također.
Da bi se ljudi ovdje zadržali, traži i koordinisanu akciju kako bi bili dostupni i kvalitetni zdravstveni i socijalni servisi. To zahtjeva koordinisane napore u cijelom spektru socijalnih servisa. Samo jedan sektor neće biti dovoljan da zadrži mlade ljude u ovoj zemlji.
RSE: Ako je ova situacija dodatno osiromašila građane, u kakvoj je poziciji jedna od najranjivijih skupina – Romi?
Khan: Romska djeca, populacija Roma, su bili uskraćeni i prije ove pandemije. Daću dva tri primjera. Kada se govori o predškolskom obrazovanju, manje od dva posto romske djece je uključeno u predškolsko obrazovanje. Kada govorimo o osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, 59 posto romske djece ide u osnovnu školu, a samo 22 pohađa srednje škole. To znači da su ta djeca zapostavljena i uskraćena od visokog obrazovanja. Djeca sa poremećajima u razvoju, također, nisu uključena dovoljno u obrazovani proces.
Mi radimo sa romskom populacijom, kako bi unaprijedili predškolsko obrazovanje. Imunizacija romske djece je mala i radimo sa zdravstvenim vlastima, posebno u Federaciji BiH, da bi sustigli imunizacijsku kampanju, a sa vlastima na kantonalnom nivou na unapređenju predškolskog i osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja za romsku djecu.
Prijeti i kriza mentalnog zdravlja
RSE: Na sve ovo veže se i pitanje mentalnog zdravlja. Ako već govorimo o tome kako pandemija utiče na odrasle, da li bi se malo više trebalo posvetiti mentalnom zdravlju djece?
Khan: Mentalno stanje postaje jedan od najvećih razloga za zabrinutost kod odraslih, ali isto tako znamo iz studije da će jedan od pet adolescenata imati mentalni poremećaj svake godine. To će imati veoma negativne posljedice, npr. samopovređivanje, čak, razmišljanja o samoubistvu i druge teške posljedice.
Tu je i druga strana mentalnog zdravlja. Prvo, nedostatak prepoznavanja mentalnog zdravlja. Djeca u vrijeme pandemije nisu svjesna da se mentalni problemi mogu pojaviti i kod njih. To je zajedničko u cijelom svijetu. Druga stvar jeste da, iako neko prepoznaje da neko ima mentalne probleme, postoji dosta mentalne stigme. Djeca posebno ne vole da o tome otvoreno govore. Naravno ni društvo nije otvoreno i ne prihvata to. Postoji dosta tabua vezanih za mentalno zdravlje. Podrška mentalnom zdravlju zahtijeva uključenost, ne samo djece, već i roditelja i zajednice, škole i prijatelja. To je od ogromne važnosti u rješavanju ovog velikog problema, mentalnog zdravlja.
RSE: Radili ste i istraživanje sa Regulatornom agencijom za komunikacije BiH i stavovima roditelja. Šta su glavni nalazi, s obzirom da su ove okolnosti dodatno djecu usmjerile ka medijskim sadržajima.
Khan: Zadovoljni smo istraživanjem sa Regulatornom agencijom za komunikacije o dječjim medijskim navikama i ponašanju. Dobili smo informacije od djece, ali i od roditelja, i to je urađeno u junu i julu.
Radi se o djeci podijeljenoj u pet starosnih grupa. Nekoliko je glavnih zaključaka. Jedan je da veliki broj djece ima pristup IT digitalnim uređajima u BiH. Također, koriste ih dosta vremena, i jedva da čitaju knjige, ili novine i magazine. Samo mali procenat roditelja je svjestan toga da djeca ove uređaje koriste bez njihove kontrole. To znači da djeca nesmetano mogu koristiti web stranice koje nisu pogodne za njih.
Studija, također, pokazuje da samo mali dio porodica vodi brigu kada i gdje će djeca koristiti ove uređaje, te ih nadgleda. A posljedica je da djeca i roditelji vjeruju da znaju za te probleme, ali i da postoji negiranje tih problema.
Postoji mogućnost da se izgradi strategija koja će doprinijeti poboljšanju načina na koji djeca upotrebljavaju medije u BiH, da se radi sa Regulatornom agencijom za komunikacije. Mi zaista trebamo da imamo informacije na bazi činjenica, kako bi se desile promjene.
Mi smo počeli raditi zajedno sa njima, a za sigurnost i dobrobit djece, u ovo digitalno doba.