Smolić: Bojkot visokih cijena u Hrvatskoj neće donijeti promjene u kratkom roku
On ne očekuje promjene u kratkom roku i ukazuje na sve faktore koji oblikuju cijene, posebno na malim tržištima poput Hrvatske ili Sjeverne Makedonije.
RSE: Profesore Smoliću, akcija bojkota trgovina, koja je započela u Hrvatskoj, a sada se širi i na Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju, nešto je novo za regiju. Kakav je dosadašnji učinak ovog oblika građanskog protesta protiv visokih cijena?
Smolić: Egzaktne učinke smo vidjeli na temelju podataka o padu prometa u maloprodaji. Prema podacima Porezne uprave, tijekom bojkota trgovina u petak, 24. siječnja, broj izdanih računa smanjen je za 44 posto u odnosu na prethodni petak, 17. siječnja, dok je ukupni iznos računa pao za 53 posto. S obzirom na to, možemo reći da je jednodnevni bojkot bio uspješan.
RSE: Očekujete li konkretne promjene u cjenovnoj politici kao rezultat ove akcije?
Smolić: Mislim da ne možemo očekivati neke značajnije promjene kratkom roku. Cjenovne politike u maloprodaji prilagođavaju se veličini tržišta, konkurenciji, strukturi troškova, ponašanju potrošača itd. Hrvatska je za većinu inozemnih trgovačkih lanaca relativno malo tržište, koncentracija je sve veća tj. tržištem dominiraju veliki domaći i strani trgovački lanci.
Kao i svi, i oni se suočavaju s porastom troškova, na primjer rast minimalne plaće na 970 eura od 1. siječnja 2025., pogodit će posebno one s većim udjelom zaposlenika na minimalnoj plaći. Bojkot je pokazao da hrvatski potrošači mogu promijeniti svoje ponašanje, a vrijeme će pokazati hoće li se te promjene u ponašanju pretvoriti u navike.
RSE: U Hrvatskoj je bojkot usmjeren na nekoliko trgovačkih lanaca. U Sjevernoj Makedoniji inicijativa također cilja na supermarkete. No, jesu li supermarketi jedini problem, s obzirom na to da su cijene već visoke u svim trgovinama, pa čak i na nekim zelenim tržnicama, a posebno je skupo jesti u restoranima i kafićima?
Smolić: U pravu ste. Kada analiziramo strukturu potrošnje kućanstava u Hrvatskoj iz 2022. godine (APK), najveći udio u ukupnoj potrošnji (27 posto) činili su hrana i bezalkoholna pića, što ujedno odražava životni standard naših građana.
U usporedbi s tim, u zemljama poput Austrije, Njemačke i Danske taj je udio 2020. godine iznosio oko 10 posto, dok je u Rumunjskoj, Poljskoj i Bugarskoj bio oko 25 posto. Te iste godine u Hrvatskoj je iznosio 21 posto (Eurostat). Stoga ne iznenađuje velika osjetljivost građana na nagli rast cijena u ovoj kategoriji potrošnje kućanstava.
Što se tiče restorana i usluga smještaja, njihov je udio u ukupnoj potrošnji kućanstava oko pet posto, no bojkot nije bio usmjeren na taj sektor. Međutim, to ne znači da potrošači u Hrvatskoj ne osjećaju cjenovni udar nakon posjeta kafićima i restoranima. To se najbolje vidjelo tijekom prelaska na euro, kada su se mnogi građani iznenadili cijenama kave u kafićima te marendi ili gableca u restoranima.
Primjerice, cijena kave s mlijekom u Zagrebu prije uvođenja eura kretala se između 10 i 12 kuna, dok je u manjim mjestima bila značajno niža. Danas se uobičajena cijena kave s mlijekom u zagrebačkim kafićima kreće između 2 i 2,5 eura, što predstavlja povećanje od najmanje 50 posto.
RSE: Cijene osnovnih proizvoda rastu još od vremena pandemije COVID-a 19. Jesu li građani mogli ranije poduzeti ovakve korake kako bi spriječili ovakvu razinu frustracije zbog sve većih troškova života?
Smolić: Za to u tom razdoblju zapravo nije bilo potrebe ili se nije značajno odrazilo na kućne budžete. Treba imati na umu da su tijekom pandemije vladale izvanredne okolnosti te da su se svaki odlazak u trgovinu ili online naručivanje pomno planirali, dok se obujam potrošnje smanjio. Uz mjere koje je država poduzela – milijarde uložene u očuvanje radnih mjesta i druge programe pomoći građanima – velikom dijelu stanovništva ostalo je više novca za štednju.
Kombinacija smanjenja osobne potrošnje, niskih kamatnih stopa, povećane neizvjesnosti i vladinih programa potpore dohotku građana stvorila je idealne uvjete za značajan rast štednje.
Akumulirana štednja i povećanje raspoloživog dohotka zapravo su omogućili da rast cijena prođe nezamijećeno – osim, naravno, u službenoj statistici. No, kada se taj "višak štednje" istopio, državne potpore smanjene ili zaustavljene, kamatne stope počele rasti, a inflacija ubrzavati, građani su počeli osjećati posljedice – unatoč značajnom rastu dohodaka.
RSE: Tokom posljednjih godina vlasti zemlje regiona su uvele različite mjere, poput zamrzavanja cijena i novih zakonskih regulativa o nepoštenim trgovačkim praksama. Ipak, cijene i dalje rastu. Kako ocjenjujete Vladine mjere?
Smolić: Kratkoročno, mjere poput zamrzavanja cijena mogu biti korisne za građane. Međutim, ono što, po mom mišljenju, smanjuje njihovu učinkovitost jest manjak planiranja, nekonzistentnost i slaba koordinacija pojedinih resora unutar vlade. Takve mjere u pravilu imaju više negativnih posljedica ako se primjenjuju dugoročno, jer narušavaju osnovne principe tržišnog gospodarstva. One se ne donose preko noći niti prema nahođenju malog broja ljudi u nekom resoru.
Smatram da bi takve mjere trebale biti ciljane, odnosno usmjerene na ranjive skupine stanovništva. U sadašnjem modelu, ograničenu cijenu plaća jednako netko s mjesečnim primanjima od 10.000 i od 500 eura. Međutim, je li to pošteno?!
RSE: Treba li država aktivnije intervenirati ili bi trebalo prepustiti slobodnom tržištu da regulira cijene?
Smolić: Kao što sam ranije spomenuo, naše tržište je vrlo malo, zbog čega su državne intervencije za zaštitu potrošača važne. Kao i u svemu, najveći je izazov odrediti pravu mjeru do koje se država treba miješati u slobodno tržište, jer kombinacija različitih faktora može ugroziti čak i najbolje namjere nositelja politika.
RSE: Je li među uzrocima rasta cijena prisutna i korupcija?
Smolić: Ne mogu Vam odgovoriti na to pitanje jer se s time ne bavim. Na primjeru nekih drugih zemalja, može se vidjeti da postojanje monopola ili kartela. Recimo, 2011. godine Europska komisija kaznila je velike tvrtke Procter & Gamble i Unilever, s ukupno 315,2 milijuna eura zbog sudjelovanja u kartelu s Henkelom na tržištu deterdženata za kućanstva. Utvrđeno je da su tvrtke usklađivale cijene i promotivne aktivnosti, ograničavajući konkurenciju i dovodeći do viših cijena za potrošače.
RSE: Podaci za Sjevernu Makedoniju pokazuju da je sindikalna potrošačka košarica u prosincu 2020. iznosila 33.742 denara, dok je u prosincu 2024. dosegla 62.861 denar – gotovo dvostruko povećanje. Kako gledate na taj rast, koji se čini neusklađenim sa službenim stopama inflacije?
Smolić: Ovo izgleda zabrinjavajuće, posebno s obzirom na činjenicu da je prosječna neto plaća po zaposlenome u prosincu 2020. iznosila 28.294 denara, dok je u studenome 2024. porasla na 41.999 denara. Nominalno, prosječna neto plaća porasla je za oko 50 posto u promatranom razdoblju.
Istovremeno, kumulativni rast cijena u Sjevernoj Makedoniji od prosinca 2020. do prosinca 2024. iznosio je približno 30 posto. Stoga je diskrepancija koju spominjete jasno vidljiva.
Međutim, potrebno je detaljnije istražiti metodologiju sindikata i službene statistike. Razlike u obuhvatu proizvoda i usluga korištenih u izračunima mogu dovesti do različitih rezultata.
RSE: Postoje li kartelni dogovori među trgovcima u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama, i kako bi vlasti trebale reagirati na to?
Smolić: Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti jer nemam dokaza kojima bih to potkrijepio, ali nadam se da u Hrvatskoj oni ne postoje. U Hrvatskoj je sprečavanje kartela uređeno Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja koji zabranjuje sve sporazume između poduzetnika koji imaju za cilj ili posljedicu sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja.
RSE: Građani u Hrvatskoj koji su sudjelovali u bojkotu tvrde da su cijene niže u bogatijim europskim zemljama. Zašto zemlje s nižim životnim standardom plaćaju skuplje?
Smolić: Ovdje treba biti objektivan i reći da sve što ulazi u košaricu tipičnog potrošača u zemlji s nižim standardom nije nužno skuplje od onoga što plaća tipični potrošač u zemlji s višim standardom.
Možemo zaključiti da su neki proizvodi u Hrvatskoj ili Sjevernoj Makedoniji skuplji od identičnih proizvoda u zemljama koje su ujedno matične zemlje trgovačkih lanaca koji posluju kod nas, ali ne bismo trebali generalizirati.
Također, trebali bismo uzeti u obzir stvarnu osobnu potrošnju po stanovniku prilagođenu za paritet kupovne moći (AIC), koja bolje odražava stvarni životni standard građana. Ovaj pokazatelj uključuje ne samo privatnu potrošnju, već i dobra i usluge koje osiguravaju država i neprofitne ustanove.
Kada se gleda kroz tu prizmu, razlike među zemljama su znatno manje. Primjerice, Italija je u 2023. godini bila oko prosjeka EU-27 (indeks 101), dok je AIC u Hrvatskoj iznosio 78, što znači da je stvarna osobna potrošnja po stanovniku u Hrvatskoj bila na oko 78 posto one u Italiji.
RSE: Inflacija je započela s pandemijom COVID-a 19, zatim se pojačala ratom u Ukrajini i energetskom krizom. No, rast cijena ne prestaje. Koji su glavni razlozi za to?
Smolić: Ekonomisti nude nekoliko odgovora na ovo pitanje, i jedan od važnih čimbenika su očekivanja. Ako potrošači očekuju da će određeni proizvodi ili usluge poskupjeti, njihova potražnja raste već danas. Primjerice, ako se najavljuje poskupljenje čokolade zbog rasta cijene njezine glavne sirovine – kakaovca, potrošači će povećati svoje zalihe unaprijed. Slično tome, ako se uvodi porez na zagađenje za aviokompanije, putnici mogu požuriti s kupnjom karata kako bi izbjegli neminovni rast cijena.
S potražne strane, inflaciju mogu potaknuti i rast raspoloživog dohotka, naprimjer, povećanje plaća, državne potpore, te ekspanzivna monetarna politika - snižavanje kamatnih stopa i smanjenje troškova zaduživanja. Međutim, ne treba zaboraviti da su inflacijski pritisci dolazili i sa strane ponude.
Pandemija je uzrokovala poremećaje u globalnim lancima opskrbe, cijene energije u industrijski važnim zemljama znatno su porasle, dok su cijene poljoprivrednih proizvoda rasle zbog rata u Ukrajini i nepovoljnih vremenskih uvjeta diljem svijeta. Ukratko, inflacija je složen fenomen s mnoštvom uzroka koji su međusobno isprepleteni.