Crna Gora kroz pero i oko princeze Ksenije

"Ustala sam u 5.30 da dešifrujem telegrame", "Bilo je proglašenje kraljevine", "Svaki dan te volim više, danas više nego juče, a manje nego sjutra", "Tata je loše"...

Ovo su neki od zapisa iz dnevnika Ksenije, ćerke jedinog crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Njegoša, koji su od kraja juna dostupni na internet stranici Narodnog muzeja Crne Gore.

Pisani od 1905. do 1928. godine, pružaju uvid u period uspona Crne Gore iz knjaževine u kraljevinu, preko života kraljevske porodice u egzilu do smrti kralja Nikole i kraljice Milene.

"Dnevnici su svjedočanstvo izuzetno važnog vremena za knjaževsku, odnosno kraljevsku porodicu i za Crnu Goru", kaže za Radio Slobodna Evropa Isidora Kovačević iz Narodnog muzeja.

Ko je bila princeza Ksenija?Deseto od dvanaestoro djece kralja Nikole i kraljice Milene, Ksenija je imala široka interesovanja.

Istorija je pamti kao prvu ženu fotografa u Crnoj Gori i prvu ženu vozača automobila na Balkanu.

Bila je zainteresovana i za politička i društvena dešavanja u zemlji i inostranstvu.

Hroničari ističu njenu sličnost sa kraljem, čiji je bila sekretar.

"Ona je alter ego svog mudrog oca. Njegov veliki duh našao je dostojno oličenje u mudrim sposobnostima te njegove lijepe kćeri. Ksenija je njegov najsavršeniji sekretar...", opisuje je novinar Dušan Balšić 1909. godine.

Kralj je imao veliko povjerenje u nju i njenu pomoć u upravljanju Crnom Gorom.

To se može zaključiti iz posvete koju je 1910. napisao na primjerku svoje drame "Balkanska carica", gdje je naziva svojim "ađutantom i čuvarem" i rodoljubom.

"I ti s njim si nadahnuta, u krvi sam ga preda tebe, te manjom te domorotkom (rodoljubom) ja ne držim nego sebe."

Povratak dnevnika u Crnu GoruU Dvorcu kralja Nikole na Cetinju - koji je danas dio Narodnog muzeja - izloženo je više od 20 dnevnika princeze Ksenije.

Oni su prije petnaestak godina - sa raznih strana - vraćeni u Crnu Goru.

Dnevnici su malog formata, kupljeni u francuskom muzeju Luvr i ispisani grafitnom olovkom ili mastilom.

Zapisi su sažeti u dvije ili tri kratke rečenice, kojima je bilježila datum, lokacije, zdravstvena stanja članova porodice i sva dešavanja.

Prate ih autentične fotografije, većina iz njene vlastite produkcije, a manji dio iz porodične baštine.

Zbog čega su značajni?

"Na osnovu njih možemo da steknemo dopunjenu i realniju sliku njihovog života od one koju znamo iz istorijskih zapisa koje smo čitali ranije, prije dnevnika", pojašnjava Kovačević.

Ono što se ističe kao karakteristično za njene dnevnike jeste stil pisanja, koji je uglavnom bio lišen emocija - kako u slučaju svečanih tako i u slučaju tragičnih dešavanja.

Princeza tako u svojim dnevnicima bilježi bogata društvena dešavanja na Cetinju oko krunisanja 1910. - poput bakljade ispred dvora, otvaranja Vladinog doma, postavljanja kamena temeljca za bolnicu, klizanja sa grčkim princem...

Osim toga, bilježi i tragične događaje iz Prvog svjetskog rata, 1914- 1918:

"Naša dva broda su potopljena juče... od 420 Crnogoraca stradalo je 263", "Prelijetali su avioni od 10 do podneva", "Vode se borbe na Troglavu i u Klobuku", samo su neki od zapisa s kraja 1915. godine.

Početkom sljedeće godine bilježi tačne datume kada je "neprijatelj okupirao Cetinje", "Avion je usmrtio 60 ljudi u Nikšiću", "Amerika je objavila rat Njemačkoj"...

Krstići kao simbol smrti članova porodiceČitaoci iz dnevnika mogu saznati detaljnije informacije o zdravstvenom stanju članova porodice Petrović.

Tako je zabilježila da je kralj imao zapaljenske procese gihta i padove s konja, kraljica česte groznice, a prestolonasljednik, princ Danilo, malariju i da su se članovi porodice vakcinisali.

U dnevnicima su zabilježene i smrti članova porodice, ali na specifičan način - umjesto informacije o smrti, ona bi ih u dnevniku obilježavala krstićem uz satnicu smrti.

Iz dnevnika se može saznati tačna satnica kada je kralj umro u egzilu u francuskom Kap Antibu – 1. marta 1921. u 23:20, a kraljica dvije godine kasnije – 16. marta 1923. godine u 01:20.

Sahranjeni su u Sanremu, u Italiji, a potom prebačeni na Cetinje 1989. godine.

Posebno je bila bliska sa sestrom Vjerom, koja je u Antibu preminula krajem oktobra 1927.

"Proveli smo tužnu dan i noć", zapisala je Ksenija uoči njene smrti. "Mučila se do 5.30 popodne", je komentar sa krstićem koji je značio da je Vjera tada umrla. U danima nakon samo je zabilježila - "Proveli smo dan među cvijećem."

Teške godine egzilaU dnevniku se nigdje posebno ne ističe odlazak u egzil kraljevske porodice 1916. godine.

Nema ni komentara nelegalne odluke iz 1918. da se Crna Gora prisajedini Kraljevini Srbiji i da kao njen dio, bez imena i državnog subjektiviteta, uđe u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Iz dnevnika se može zaključiti da je kraljevska porodica, pogotovo princeze, bila aktivna u pružanju pomoći sunarodnicima kroz Odbor za pomoć zatočenim Crnogorcima, koji je inaugurisan novembra 1916. u Parizu.

Život princeze Ksenije u izgnanstvu bio je težak. Morala je da prodaje svoje stvari, uzima pomoć od banaka, radi u kokošinjcu i ambaru za koze kako bi preživjela.

"Ona istim tonom opisuje kada posjećuje velike centre, muzeje i prodavnice, i kada radi u kokošinjcu i ambaru za koze. To može samo jednostavna i jedinstvena osoba kao što je Ksenija", ističe Kovačević iz Narodnog muzeja.

Princeza je preminula 1960. godine, u 80-oj godini života. Sahranjena je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Kanu, na jugu Francuske, pored sestara Milice i Anastasije.

Nepune tri decenije kasnije, 1989, njeni posmrtni ostaci prenijeti su na Cetinje.

Po njoj je nazvan prvi autoput u zemlji, otvoren 2022.

Iste godine je na Cetinju otkiven spomeniku u centru grada.