Trump najavio da će Armenija i Azerbejdžan potpisati mirovni sporazum u Bijeloj kući

Očekuje se da će lideri Armenije i Azerbejdžana potpisati mirovni sporazum postignut uz posredovanje SAD-a, koji bi mogao okončati decenije sukoba, kada njihove lidere 8. avgusta u Bijeloj kući ugosti američki predsjednik Donald Trump.

Armenski premijer Nikol Pašinijan i azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev takođe će potpisati sporazume sa Sjedinjenim Državama kako bi "zajedno tražili ekonomske prilike, kako bismo mogli u potpunosti osloboditi potencijal regije Južnog Kavkaza", rekao je Trump na mreži Truth Social 7. avgusta.

"Mnogi lideri su do sada pokušavali okončati rat, ali bez uspjeha, dao sada, zahvaljujući 'TRUMPU'", napisao je Trump, dodajući da će to biti "zvanična ceremonija potpisivanja mira".

Pašinijan je već u Washingtonu, a 7. avgusta je posjetio Muzej Biblije, saopštila je njegova pres služba.

Pres služba je 6. avugusta navela da će Pašinijan posjetiti Sjedinjene Države i održati bilateralni i trilateralni sastanak s Trumpom i Alijevim "kako bi promovisao mir, prosperitet i ekonomsku saradnju u regionu".

Međutim, do Trumpovih objava na društvenim mrežama 7. avgusta nije bilo konačnih izjava bilo koje od tri vlade o tome hoće li biti potpisan mirovni sporazum.

Ekonomski sporazumi mogli bi postaviti temelje za ponovno otvaranje strateškog transportnog koridora preko Južnog Kavkaza koji je zatvoren od početka 1990-ih.

Sporazumi, prema američkim zvaničnicima citiranim u medijskim izvještajima pod uslovom anonimnosti, dali bi SAD-u prava zakupa za razvoj Zangezur koridora i nazvali ga Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet (TRIPP).

Povezao bi Azerbejdžan s njegovom regijom Nahčivan, koja je od ostatka zemlje odvojena dijelom armenske teritorije širine 32 kilometra i na kraju bi uključivala željezničku prugu, naftovode i plinovode te optičke linije, omogućavajući kretanje robe, a na kraju i ljudi.

Sporazum ne predviđa da Sjedinjene Države plate izgradnju tranzitnog koridora, već poziva privatne korporacije da ga razviju. Sporazum je postignut nakon posjete američkog specijalnog izaslanika Stevea Witkoffa Bakuu ranije ove godine i nastavka razgovora između strana.

Koraci ka popravljanju odnosaArmenija i Azerbejdžan su vodili dva velika rata oko regije poznate kao Nagorno-Karabah otkako su stekli nezavisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Dvije zemlje Južnog Kavkaza poduzele su značajne korake ka popravljanju odnosa od posljednjeg velikog oružanog sukoba 2020. godine i naknadnog egzodusa etničkog armenskog stanovništva iz sporne regije koju zvaničnici u Erevanu sada priznaju kao suverenu azerbejdžansku teritoriju.

Iako je međunarodno priznata finalizacija teksta mirovnog sporazuma najavljena u martu nakon godina bilateralnih pregovora, dokument još nije potpisan.

Azerbejdžan je više puta uslovio potpisivanje sporazuma time da Armenija iz svog ustava ukloni referencu na Deklaraciju o nezavisnosti iz 1990. godine, koja zauzvrat citira akt o ujedinjenju iz 1989. godine koji su usvojila zakonodavna tijela Sovjetske Armenije i Nagorno-Karabaha, te da pristane na raspuštanje Minsk grupe Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) - jedinog međunarodnog posredničkog tijela, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskom i Rusijom, koje je decenijama tražilo pregovorno rješenje sukoba u Nagorno-Karabahu.

Armenija je efektivno pristala na oba zahtjeva, međutim, tvrdeći da bi u principu usvajanje novog ustava u narednih nekoliko godina trebalo ostati unutrašnja stvar Armenije i da zajednički zahtjev OSCE-u za raspuštanje Minsk grupe može biti podnesen istovremeno s potpisivanjem mirovnog sporazuma. Ipak, to nisu jedina pitanja koja stoje na putu konačnog sporazuma.

Granična pitanjaU još jednom diplomatskom proboju koji je pozdravila međunarodna zajednica, Armenija i Azerbejdžan su proveli prvo ikada razgraničenje i demarkaciju 13-kilometarskog dijela svoje sjeverne granice u proljeće-ljeto 2024. godine. Kao rezultat toga, armenska vojska se povukla iz četiri nenaseljena sela koja su bila dio Sovjetskog Azerbejdžana prije izbijanja rata između dvije zemlje početkom 1990-ih.

Obje strane su se složile da nastave proces razgraničenja i demarkacije granice, ali tokom protekle godine nije postignut nikakav napredak na drugim dijelovima granice - gdje Armenija tvrdi da Azerbejdžan i dalje okupira više od 200 kvadratnih kilometara njene teritorije.

Armenska opozicija je osudila kontroverzno razgraničenje i daljnje diplomatske poteze Erevana kao "kapitulaciju", pozivajući na Pašinijanovu ostavku. Međutim, kontinuirani ulični protesti i skupovi opozicije koji su privukli hiljade ljudi u maju i junu 2024. godine na kraju su se ugasili, a armenski premijer je tvrdio da težnja njegove vlade ka održivom miru s Azerbejdžanom i dalje uživa široku javnu podršku.

Zangezurski koridorPrema jednoj od klauzula sporazuma o prekidu vatre iz 2020. godine, postignutog uz posredovanje Moskve, kojim je okončan krvavi 44-dnevni rat u Nagorno-Karabahu, Armenija treba garantirati "sigurnost transportnih veza" između kopnenog Azerbejdžana i njegove zapadne enklave Nahčivan, osiguravajući "nesmetano kretanje građana, vozila i tereta u oba smjera".

Armenija, koja nema izlaz na more od strane Azerbejdžana i Turske, insistirala je da svaka tranzitna ruta mora biti dio šireg regionalnog procesa deblokiranja i da mora poštovati suverenitet, nadležnost i teritorijalni integritet Armenije. Zvaničnici u Erevanu odbacili su ideju, pa čak i narativ o ekstrateritorijalnom koridoru, nazivajući to prikrivenim teritorijalnim zahtjevom Azerbejdžana.

Nesposobni da postignu zajedničko rješenje, Azerbejdžan i Armenija su 2024. godine naznačili da će se pitanje povezanosti rješavati odvojeno od šireg mirovnog sporazuma.

Prema sporazumu o prekidu vatre iz 2020. godine, kontrolu nad transportnim vezama između Armenije i Azerbejdžana trebala je vršiti ruska granična služba FSB-a.

Međutim, nakon niza događaja - uključujući neuspjeh ruskih mirovnih snaga da zaštite armensko stanovništvo regije tokom azerbejdžanske ofanzive u septembru 2023. i njihovo naknadno povlačenje - Armenija je promijenila svoju geopolitičku orijentaciju, distancirajući se od Moskve i više se usklađujući sa Zapadom.

Uloga za Sjedinjene Američke DržaveRazgovor o mogućem učešću SAD-a u upravljanju cestom kao dijelu rješenja za dugotrajni spor pojavio se otprilike u vrijeme samita 10. jula između Pašinijana i Alijeva u Abu Dabiju, gdje su se petosatni razgovori navodno fokusirali i na pitanja povezanosti.

Američki ambasador u Turskoj Thomas Barrack posebno je naznačio da je Washington predložio stogodišnji zakup takve transportne veze u nastojanju da olakša mirovni sporazum između dvije zemlje Južnog Kavkaza.

"Oni [Armenija i Azerbejdžan] se svađaju oko 32 kilometra ceste, ali ovo nije šala", rekao je Barrack novinarima u New Yorku 11. jula. "To traje već deceniju - 32 kilometra ceste."

Pašinijanov portparol Nazeli Bagdasarian odbacio je ideju o zakupu, ali je na konferenciji za novinare 16. jula armenski premijer potvrdio da su Sjedinjene Države predložile da tranzit ljudi i tereta kroz Sjunik upravlja američka kompanija.

Bagdasarian je signalizirao spremnost Erevana da "prepusti" upravljanje rutom kroz Sjunik trećoj strani, uključujući američku kompaniju ili novoosnovano zajedničko preduzeće, insistirajući pritom da Armenija mora zadržati suverenitet nad svojom jedinom regijom koja graniči s Iranom.

"Mnogo pričamo o željeznicama i autoputevima, ali u ovom kontekstu govorimo i o cjevovodima, dalekovodima, telekomunikacijskim kablovima, a to je infrastruktura kojom treba upravljati i koju treba stvoriti", rekao je.

Alijev je, zauzvrat, ponovio svoje zahtjeve.

"Azerbejdžanski teret i građani ne bi trebali vidjeti lica armenskih graničara ili bilo koga drugog", rekao je u julu, obnavljajući pritisak na Erevan. "Ne bi trebalo biti fizičkog kontakta, a moraju se nametnuti zagarantovane sigurnosne mjere kako bi se osiguralo da naši ljudi i teret mogu slobodno prolaziti."

Armenska vlada je odbacila ove tvrdnje. U međuvremenu, opozicione stranke u Armeniji pozivaju na širi dijalog - ne samo o otvaranju ove specifične tranzitne rute već svih ruta u regiji - s ciljem okončanja tekuće blokade Armenije.

Reakcija regionalnih igračaOdrživi mir i otvaranje tranzitne rute kroz Armeniju imaju potencijal da povežu naftom i plinom bogati Kavkaz i Centralnu Aziju s Evropom, zaobilazeći Rusiju i Iran.

I Rusija i Iran izrazili su zabrinutost zbog potencijalnog američkog prisustva u armenskoj strateškoj regiji Syunik, koja graniči s Iranom.

Moskva je optužila Washington da pokušava omesti armensko-azerbejdžanski mirovni proces i marginalizirati regionalne sile.

"Zapadnjaci imaju za cilj da proces pomirenja Bakua i Erevana preusmjere na njihove tračnice", rekla je Maria Zaharova, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, na brifingu za novinare 24. jula. "Takođe znamo kuda te tračnice obično vode... To može dovesti do neravnoteže sigurnosnog sistema u regiji."

Iran je takođe izrazio snažno protivljenje svakom sporazumu za koji vjeruje da bi mogao ugroziti njegovu sjevernu granicu s Armenijom.

Visoki savjetnik iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija upozorio je zemlje "u ili izvan regije" da prestanu tražiti kopneni koridor za Azerbejdžan koji bi prolazio kroz armensku regiju koja graniči s Islamskom republikom.

"Još jednom, neke pretenciozne vlade, ravnodušne prema vlastitim interesima i interesima regije, pokrenule su pitanje Zangezurskog koridora i kucaju na svaka vrata kako bi unaprijedile svoje nelegitimne ciljeve na Južnom Kavkazu", rekao je Ali Akbar Velajati u objavi na mreži X 4. avgusta, nakon što su se pojavili izvještaji da će Trump ugostiti armenske i azerbejdžanske lidere u Bijeloj kući.

Trumpov slučaj "Nobelove nagrade za mir"Posmatrači sugeriraju da bi sastanak u Bijeloj kući 8. avgusta mogao poslužiti kao prilika Trumpu da ojača svoj slučaj za Nobelovu nagradu za mir.

Bijela kuća tvrdi da je Trump uspješno okončao nekoliko globalnih sukoba, uključujući sporove između Tajlanda i Kambodže, Izraela i Irana, Ruande i Demokratske Republike Kongo, Indije i Pakistana, Srbije i Kosova, te Egipta i Etiopije.

Međutim, kao što pokazuje iskustvo s drugim dugogodišnjim sukobima poput sukoba na Kosovu i u Srbiji, samo potpisivanje sporazuma ne osigurava trajni mir i stabilnost. Duboko ukorijenjena pitanja i dalje postoje, uključujući neriješene sporove oko povratka raseljenih Armenaca iz Nagorno-Karabaha i sudbinu armenskih ratnih zarobljenika koji su još uvijek zatočeni u Bakuu. Štaviše, decenije neprijateljstva između dvije nacije - koje se proteže preko 40 godina unazad - i dalje ometaju značajno pomirenje.

Armensko-azerbejdžanska objava u Washingtonu takođe će se poklopiti s istekom Trumpovog "ultimatuma" ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu 8. avgusta da okonča rat u Ukrajini. Posmatrači vjeruju da bi proboj na Kavkazu mogao pomoći u ublažavanju diplomatskog neuspjeha ako Moskva odbije zahtjev Washingtona.