INTERVJU S GLUMICOM 'To što ću za neke uvijek biti unuka Jure Bilića, nije moj problem. Ali uvijek se klonim odgovarati na pitanja o politici'

NATALIJA ĐORĐEVIĆ - 'Ulogu vježbam noću. Obučem se onako kako mislim da ta osoba izgleda. Govorim na različitim dijalektima. Na dalmatinskom je sve lakše, kod mene je lik uvijek prvo Dalmatinac'

Želite li kupiti jedne jelenje rogove, obratite se Nataliji Đorđević, oglasila je prodaju na svom Facebook profilu. Nudite li honorarni posao za školovanu i predanu glumicu, koja svira klavir i govori strane jezike, također.

Razgovarala sam s Natalijom Đorđević na samu Novu godinu - nema neradnih dana - u zagrebačkoj kavani u kojoj je, po razgovoru, željela još malo, sama, među nepoznatima, posjediti. Sva onako u šljokičastoj roza haljini - kupila ju je u Novom Sadu, u highstreet dućanu, kad su s “Kiklopom” ondje gostovali. Neobična je, neobična osoba... U stalnom je angažmanu u Gavelli; prije toga u Žar ptici. Prošle je godine odigrala svoj 45. premijerni naslov; unuka je socijalističkog političara Jure Bilića, kći novinarke Branke Bilić i poznatog psihijatra Veljka Đorđevića. Na pozornici i pred kamerama je od dječje dobi.

Znači, niste prodali rogove.

- Nisam, još, moram dati oglas na Njuškalo. Napravit ću to kad dobijem laptop, baka mi ga je obećala za Novu godinu.

Otkud vam rogovi?

- Dobila sam ih u nasljedstvo.

Zašto ih prodajete?

- Zato što mi stoje na balkonu već dugo. Moj i mamin stan i nije neki veliki stan. A dobit ću i neki novac.

Jelenji rogovi, tipično socijalističko nasljeđe... Imate još takvih ikona?

- Moj deda je sve svoje donirao muzeju u Makarskoj, ima cijeli svoj odio. Bila sam samo jednom od njegove smrti u Makarskoj. Meni je bilo prebolno otići u taj muzej.

Ali živa vam je i krepka baka.

- Je, iako u poznim godinama. Sve može, sve zna, sve prati, zgranuta je da ja ne znam tko pripada kojoj stranci. To me nikad nije zanimalo. Ide uporno na plac, u Konzum, na Zvijezdi, tvrdi da ja ne znam kupiti...

Ne znate kupiti ulje?

- Ma znam, to je njoj da malo iziđe... I kupi nekoliko jogurta. Iako, tu su godine i ne može ni ona svaki dan.

Glumite, pjevate od četvrte godine.

- Počela sam na HRT-u prije nego što mi je mama počela tamo raditi. Recitirala sam, pjevala, do sredine osnovne kad su mi muzička, klizanje, tenis, dramska grupa kod Zvjezdane Ladike oteli sve vrijeme. Prvi moji pokušaji da stanem na pozornicu bili su još ranije kad sam s četiri godine plovila mjesec dana na histrionskom brodu i cijelu predstavu znala napamet. Ali očito sam bila premlada.

Nije vam bilo lako ni kad ste pali na prijemnom na Akademiji.

- Nimalo. Iako, u toj godini shvatila sam koliko sam nesretna što nisam upisala glumu i koliko to želim. U svakoj sam pauzi predavanja na Filozofskom fakultetu odlazila u Kavkaz, čeznutljivo gledala prema Akademiji. Čak i moja profesorica francuskog, Marija Paprašarovski, pitala me zašto sam stalno tako tužna, pa kad sam joj rekla da je to zato što nisam uspjela upisati Akademiju, rekla je da apsolutno opet pokušam.

Ta vas luda ljubav drži i danas?

- Kad radim na ulozi, što god preko dana radila, u mozgu mi je stalno taj lik... Do najmanje sitnice. Na sceni imam osjećaj da živim intenzivnije nego u stvarnosti. U stvarnosti mogu odlutati u mislima, a na sceni moram biti prisutna svim osjetilima u svakoj sekundi. Što god mi se događalo u životu. Sva emocionalna prtljaga, pozitivna ili negativna, pa iako mislim da sam je zatomila, dragocjen je alat za rad na ulozi.

Što je život gori, umjetnost je bolja?

- Ne nužno, ali doista, i kad mi se događaju neke loše stvari, uvijek pomislim da ću ih nekako iskoristiti. Neko puno pametniji od mene je rekao – kad bi ljudi znali iz kakvog smeća nastaju pjesme. Cvjetajeva? S istim entuzijazmom krećem u svaki projekt, makar dobila najmanju ulogu.

Vježbate noću? Danju ste dosta zauzeti.

- Da, noću. Odjenem se onako kako mislim da ta osoba izgleda. Onda govorim na različitim dijalektima. Na dalmatinskom je sve lakše. Čak i ako glumim ulogu na zagorskom dijalektu, lik je najprije kod mene Dalmatinac, dok ne dođem do nekog rješenja... Ponekad sam s cigaretom, to mi je kao neka štaka... Ne, ne pušim u životu, ali za cigaretu držim dok ne shvatim što bi ta žena radila s rukama. I onda se dogodi da se to noćno vježbanje poklopi s onim što redatelj očekuje od mene, sve se složi. Dao bog, prije premijere.

Glumili ste s, danas legendama, Enom Begović i Editom Majić.

- Nevjerojatne uspomene. Bila je to predstava “Top Girls”, bila sam jako mlada, i od redatelja Petra Selema dobila ogromno povjerenje. Bila sam na sceni s Enom Begović, Editom Majić, Mladenom Gavran, Vanjom Matujec...

Kad vas neki lik ne zapadne u kazalištu, vi si ga sami napravite, kao s monodramom “Potrošeni snovi”, prema Čehovu.

- Da, dugo sam htjela igrati Čehova, ali nije se dogodilo, pa sam prema motivima njegove drame “Višnjik” napravila monodramu. U režiji Natalije Vorobjove Hržić. Htjela sam progovoriti o stvarima o kojima danas ljudi ne žele govoriti, samoći, bolu, gubicima, gubicima dragih ljudi, financija, cijelog jednog svijeta... I kako je kad se čovjek nađe okružen ljudima s kojima više nema ništa zajedničko. Ta je žena mogla živjeti u Čehovljevo doba, ali i danas. Zahvalna sam jako gospođi Elviri Kranjčar jer u Galeriji Kranjčar i danas, nakon 13 godina, igram tu predstavu. Na to da se sama prihvatim dramatizacije nadahnuo me postupak moje najdraže glumice Katharine Hepburn, koja je, kad su je proglasili “otrovom za publiku”, otkupila prava na “Filadelfijsku priču” i tom se ulogom vratila na holivudsku A listu. Čitala sam njezinu biografiju, svaki njezin film gledala sam... Sram me reći koliko puta.

Nema srama.

- U videoteci u mom kvartu bio je samo jedan njezin film, “Zima jednog lava”, s Peterom O’Tooleom, koji sam posudila toliko puta da mi ju je vlasnik poklonio. Postoje glumci i redatelji čije filmove mogu gledati bezbroj puta. Uvijek me više privlačila filmska gluma, ali ja svoju veliku filmsku ulogu još čekam. Osim kazališne klasike, voljele bih glumiti i suvremene pisce poput Vidića, Zajeca, Elvisa Bošnjaka...

Koliko ste imali godina kad se vaša mama razboljela?

- Dvadeset i dvije. To je bilo 1999.

Sjećate se svega?

- Kako ne. Iako, postoji i taj neki optimizam pamćenja, neke sam stvari ipak potisnula. Mama je radila kroniku Dubrovačkih ljetnih igara, taman je otišla prvi dan na godišnji i po noći je u hotelu dobila moždani udar. Ja sam znala da postoji srčani udar, ali moždani... Ja sam u Berlinu radila predstavu sa studentima berlinske akademije i s Ivanom Leom Lemom kao redateljem... Taman sam se vratila u Zagreb, kad su me zvali da je mama u bolnici, u komi.

Posvetili ste se otad mami, brizi oko nje.

- Posvetila sam se tome da završim faks, a i mami, koja je bila u Vinogradskoj, na intenzivnoj, mjesecima. Kad se stabilizirala, preselili su je u Stubičke toplice ne bi li prohodala... Kad se mama probudila, bila je na razini djeteta od nekoliko mjeseci. Nije znala govoriti, nije znala reći što je eventualno boli, i što je bilo za mene zastrašujuće - doktori su mi rekli da ne znaju do koliko godina će “narasti”, hoće li se vratiti na svoju 49. godinu. Na sreću, je. Dug je to bio put. U međuvremenu - još jedan moždani udar i rak i kemoterapija.

Jako rana iskustva bolesti bliskih, čak i smrti... Je li to u vama probudilo strah ili hrabrost?

- Odjednom sam morala odrasti. Nisam je mogla u tom periodu, a ni sad je ne želim opterećivati svojim problemima, nervirati. Prije njezine bolesti uvijek sam imala potrebu sve joj ispričati. No kad je postala svega svjesna, postalo je njoj teže. Iako, ne mogu reći da ona za nečim ‘žali’... Sretna je što je živa. Voljela bih da je ljudi ne pamte po bolestima, nego njezinom novinarskom radu.

Ali dođe na svaku vašu premijeru.

- Kako ne! Doveze je fizioterapeut. Sad je bila u Knapu na “Gospodinu Kolpertu”... Sve joj se moje predstave sviđaju, uvijek je presretna, a prije predstave ima veću tremu od mene. Ne mogu dobiti objektivnu kritiku! Iako je mama magistrirala njemački i teatrologiju, toliko je neobjektivna... Da je zdrava vjerojatno bi dolazila na svaku predstavu, a takav je bio i moj deda. Dolazio je na svaku izvedbu.

Kakvo je bilo njegovo znanje o kazalištu?

- Široko. Znao je dati dobru primjedbu. Pričao mi je da kad je bio mlad, u Makarskoj, glumio Petra Pana. Gledao bi istu predstavu pet, šest puta, pa bi mi rekao - a večeras si onoj sceni, sine... Jer me zvao ‘sine’ - malo si drugačija nego prošli put, jesi ti to namjerno ili ti nije išlo?

Ponekad stavite na Facebook sliku dede, čestitate mu rođendan i uvijek dobijete puno lajkova. Hrabro, većina ljudi drži socijalistički background u tajnosti svim snagama.

- Ja sam toga svjesna. Izrazito sam bila s njim povezana, ne bih danas bila osoba kakva jesam da nisam živjela toliko blizu njega. E sad... To što ću za neke uvijek biti unuka Jure Bilića, to nije moj problem. Ali uvijek se klonim da odgovaram na neka pitanja o politici jer mene ljudi a priori gledaju kroz određenu političku prizmu, ja to osjećam. A pogotovo sam to vidjela kod moje mame, koja je znala i te kako nastradati na poslu. A bavila se kulturom, nije bila član nijedne stranke, dobila je Spomenicu domovinskog rata za izvještavanje s Banovine, dobila je Zlatno pero...

Njezin novinarski rad nitko ne može osporiti, ali uvijek ima ljudi koji će moju obitelj gledati kroz politiku i ja tu ne mogu ništa. K tome, moj deda je bio izrazito skroman čovjek. Kad je bio predsjednik Sabora, ja sam ga pitala zašto je na televiziji, a on bi mi rekao da su svi ljudi s vremena na vrijeme na televiziji. Volio me povesti sa sobom u kavanu, pa bi svi ljudi u tramvaju gledali u nas u čudu. Kako to da se Jure Bilić vozi tramvajem. Pitala sam ga je li on nešto bitno što se tiče tramvaja... Možda šef tramvaja? Na njegov pogreb 2006. godine došli su predstavnici svih stranaka, došli su i predstavnici svih vjerskih zajednica i puno časnih sestara.

Kao da imate neki svoj zatvoreni svijet u koji ulaze obitelj, prijatelji, gluma, male stvari koje vas vesele... Ali puno toga i ostavljate vani.

- Ne znam zašto me prati ta fama da sam zatvorena. Ne znam koliko da se više otvorim. Stvarno volim ljude. Neću zaskočiti nekog nepoznatog za stolom i započeti konverzaciju, ali s ljudima koje znam... Evo, kod Duška Šibla već nekoliko godina slavim Novu godinu, pjevam, plešem, ludujem.

Uvijek kažete da biste voljeli glumiti u sapunicama. Pa ponovimo to još jednom, Natalija bi voljela glumiti u sapunicama.

- Da, to je fantastičan glumački trening, vrlo pošteno zarađen novac, a otvara glumcu prostor, olakšava daljnji put... Za moju monodramu to bi bilo super, jer si sama radim PR.

Bilo bi lijepo da se netko od onih koji sapunice rade javio na vaš oglas na Facebooku u kojem tražite honorarni posao.

- Da, pa bilo bi super! I nije to ni sasvim moja ideja. U zlatno doba Hollywooda, kojim sam opsjednuta - pročitala sam knjige o Greti Garbo, Katharine Hepburn, Johnu Houstonu, Ingmaru Bergmanu i znam da je jedna glumica - e sad koja, to bi trebali pitati Nenada Korkuta - koja je vidjela da je studio malo marginalizira, iako je i dalje glumila, dala oglas u novine da traži novi posao, htijući skrenuti na sebe pažnju... Ali ja stvarno želim raditi. Znala sam da ispred sebe imam nešto slobodnog vremena između Knapa i rada na novoj predstavi u Gavelli i - zašto ne? Svi danas preživljavaju uz usputne poslove. I dobila sam, sinkronizaciju crtića u jednom privatnom studiju. Volim raditi, radila sam od srednje škole.

Neke bi žene radije potražile bogatog dečka.

- E, pa, sad... Svatko ima svoj put!

Jeste li brinući se za mamu propustili nešto važno u vlastitom životu? Brak, obitelj...

- Ne, nikad nisam sebe vidjela u tome. Od malena. Da sam htjela to realizirati, realizirala bih. Ja sam ovih dvadeset godina dala mami, ali da sam uz to htjela biti i astronaut, bila bih. I strašno sam ponosna što za sve to vrijeme nisam ništa propustila, putovala sam, nisam odbila nijednu ulogu. Da ja sad odem na Sjeverni pol, sve bi ovdje funkcioniralo.

Zadnja predstava vam je “Gospodin Kolpert” Davida Giesselmanna u Knapu. Ima tu krvi, ubojstava, leševa u ormaru...

- To je prva komedija koja je ikad igrala u Schaubühne u Berlinu. Crna komedija. Imamo gotovo akcijske scene tuče, ubijanja. Spremala sam se i psihički i fizički, vježbala uz trenericu cijelo ljeto, pet dana tjedno.

Baš ste utegnuti.

- Hvala. Za glumce je predstava pomalo noćna mora, rad na predstavi je bio težak. Skače iz horora u krimić, iz komedije u teatar apsurda, kao da se miješa Hitchcock s Tarantinom. A kroz sve je provučen motiv otuđenosti, bezosjećajnosti našeg vremena... Gdje akteri počnu ubijati da bi uopće nešto osjetili.

Čega se bojite u životu?

- Bojim se smrti.

Vjera u Boga bi mogla pomoći. Jeste li vjernica?

- Vjerujem da je bitno ono što napravimo dok smo na ovom svijetu, da budemo najbolja moguća verzija sebe i vjerujem da je dobrih ljudi koliko god utopijski zvučalo više nego loših. Znanstvenici su dokazali da energija ne može nestati, i tko zna čega sve ima u svemiru koji je beskonačan.

Idete li u crkvu?

- Puno sam vremena provela po crkvama jer sam glumila u srednjoj školi u prikazanjima koja je pisao brat Zvjezdane Ladike. Bila sam anđeo Gabrijel, Marija Magdalena, pjevali smo crkvene pjesme...

Nije vam bilo dosadno?

- Ne, to su bile male predstave, za Božić i Uskrs. Osim toga imala sam publiku. A i bila sam odjevena u anđela. Imala sam krila.