Strast kolekcionara ili klubovi kao pokemoni
ŽIVOT U PRETKOLU - Nogomet kao ekstenzija brenda, prijateljsko okruženje za prodaju nafte i energetskih napitaka, sve češće će ulaziti u fokus masovnih medija
Kažu svjedoci u čiju pouzdanost ne treba sumnjati, da svaki Uefin sastanak na vrhu, boravak u VIP loži Wembleyja, slučajni susret na marginama foruma u Davosu, šeik Mansour i Dietrich Mateschitz iskoriste na isti način. Gazda Manchester Cityja i vlasnik Red Bull franšize izdvoje se u separeu, otvore svoje kolekcionarske albume kao dječaci koji se spremaju razmjenjivati Panini sličice ili figurice Gormita pa krenu sa živom raspravom.
“Da te čujem, što rade dva crvena bika kad se sudare rogovima?” pita Mateschitz.
“Dozivaju trećeg, naravno. Štos ti je malo otrcan, ali kad već spominješ - koji je bik sad u pitanju?” ne može sakriti radoznalost milijarder iz Abu Dhabija.
“Red Bull Bragantino. Prvak brazilske Serie B, upravo smo izborili promociju u elitni razred. Sljedeće sezone protiv Flamenga, Santosa i Gremia, a nakon toga samo nebo je granica. Copa Libertadores, Svjetsko klupsko prvenstvo. Usput i novo more naših konzervi na južnoameričkom tržištu”, ushićen je austrijski milijarder hrvatskih korijena, čovjek koji je svijetu dokazao da nema granica trgovačkoj mašti. On se, na primjer, besramno obogatio prodajom energetskog napitka odvratnog okusa.
“Polako s planovima, molim te. Nešto se valjda i mene pita”, smije se šeik u čijem se City Football Group (CFG) portfelju danas nalazi osam klubova razbacanih uzduž i poprijeko zemljopisnog atlasa. Negdje na grbači Man Cityja metastazirala je od 2013. do danas cijela mreža satelitskih klubova.
Kao da je riječ o usklađenoj medijskoj ofenzivi protiv plastičnih klubova i njihove korporativne upravljačke logike, namjestilo se prošlog tjedna da su se svjetski mediji raspisali o kolekcijama u vlasništvu šeika Mansoura i Dietricha Mateschitza. One nastavljaju nekontrolirano bujati, a suočen s ovim fenomenom svijet više nije siguran što bi o svemu trebao misliti. Čitali ste sigurno već da su Nijemci ogorčeni zbog činjenica da je RB Leipzig agresivno kupovao uspjeh, da je preskakao natjecateljske razrede kao čunjeve na poligonu i da je pritom fleksibilno tumačio zakonska ograničenja pa je RB logo zadržao slatkom spačkom: umjesto RedBull, danas se tobože zove RasenBallsport, što je besmislena kovanica koja se doslovno prevodi kao igra loptom na ledini.
Strogim Nijemcima nije drago kad se bogati arivisti izruguju sa svijetlim tradicijama Bundeslige, kažu da je zbog toga RB Leipzig danas bez konkurencije najomraženiji klub u zemlji - njihove igrače na svakom koraku dočekuju uvredljivim porukama, a njihove navijače nazivaju “mušterijama” i “potrošačima” - ali na ostalim meridijanima zapravo i nisu tako zabrinuti zbog pojave nogometnih multinacionalki. Ili baš suprotno, ljudi ne skrivaju oduševljenje kada im mogul zakuca na vrata s idejom da potakne njihov razvoj i rast. Imate keš i želite uložiti u naš klub? Strpite se minutu da razvučemo crveni tepih i dovedemo limenu glazbu...
Tako smo došli do točke kad Guardian kao rezervat uravnoteženog mišljenja i zdravog otklona od populizma piše afirmativan tekst o City Football Group konzorciju, projektu koji zapošljava stotine ljudi i u zbroju vrijedi više od 3,75 milijardi funta, a kojim je Manchester City odlučio postati globalni igrač. U tom se paketu još i New York City, Melbourne City, Girona, urugvajski Atletico Torque, kineski Sichuan Jiuniu, japanski prvak Yokohama Marinos te indijski Mumbai.
Nisu svi navedeni klubovi u šeikovu vlasništvu, u Yokohami je, za ilustraciju, kontrolni paket dionica zadržao Nissan holding, ali vlasništvo nad infrastrukturom ovdje je ionako u drugom planu. Ulazak u privilegirano sestrinstvo važan je zbog prava na korištenje zajedničkog softvera od kojeg bi koristi u perspektivi morali imati svi uključeni. Pep Guardiola okoristit će se kroz globalnu skautsku mrežu koja će mu pomoći da prije konkurencije ulovi talente na nekim dalekim adresama. Ostali su u priču ušli u uvjerenju da bi danas-sutra mogli postati ovlašteni dileri seksi nogometa za Japan, Kinu i Australiju.
Zajednički koncept znači da sve momčadi CFG-a igraju u 4-3-3 rasporedu, imaju obvezu graditi napad iz svojeg kaznenog prostora, njeguju kombinatoran nogomet koji se temelji na posjedu lopte uz veliki broj dodavanja. Snimaju se baš svi treninzi tako da treneri u SAD-u i Urugvaju na raspolaganju imaju isti softver i na neki način se osjećaju kao izmješteni članovi Guardiolina stožera. Man City, jasno, volio bi zavezati Pepa dugogodišnjim ugovorom, ali usput se ipak sprema za život nakon karizmatičnog trenera. Šefovi CFG-a napadno hvale Angea Postecogloua, nekadašnjeg australskog izbornika koji je upravo doveo Yokohamu do titule japanskog prvaka. Nemojte se iznenaditi ako za tri ili četiri godine ovaj Grk osvane na klupi “građana”...
Nogomet kao ekstenzija branda, prijateljsko okruženje za prodaju nafte i energetskih napitaka, sve češće će ulaziti u fokus masovnih medija. Logično, jer približavamo se “crunch time” trenutku koji je prije samo desetak godina bio nezamisliv. RB Leipzig tada nije postojao, a Man City je bio ruševina od kluba. RB Leipzig je ovaj vikend otvorio nastavak bundesligaške utrke kao prvi favorit za naslov njemačkog prvaka, usput, sljedećeg mjeseca u osmini finala Lige prvaka igra s Tottenhamom. Na drugoj strani, Man City je označen kao favorit bookmakera u Champions league konkurenciji.
Kako bi nogometni pejsaž mogao izgledati 2030. godine, ako je još prije deset godina nezamislivo bilo da plastični klub iz istočne Njemačke preskoči tradicionalne tvrđave poput Bayerna i Borussije ili da šeikov mezimac iz slabića izraste u Schwarzeneggera modernog nogometa? Tko je rekao da će finale Lige prvaka igrati Man City i bikovi iz Leipziga? I da će u Fifa Svjetskoj ligi od tridesetak klubova - dotad već koncepcijski ispeglanom i uhodanom natjecanju - biti mjesta za četiri ili pet franšiznih podružnica Red Bulla i CFG-a? Koje zapravo ne moraju biti strogo vezane za gradove nego se mogu seliti kontinentom po uzoru na NBA klubove?
Nova stvarnost pomalo je distopijska, ima plastičan okus i odbija prosječnog nogometnog fana, a ni nogometnim investitorima iz srednjeg razreda nije osobito mila. Dok šeik Mansour i Mateschitz nastavljaju skupljati klubove kao Pokemone, u našoj blizini jedan je mecena bacio ručnik u ring. Milan Mandarić se umorio od Olimpije, oglasio je njezinu prodaju i već dvaput izvisio u naumu da barem spasi uloženo ako već ne može opipljivo zaraditi. Prvo je od kupnje odustao izvjesni Talijan, a onda je u ponovljenom pokušaju zainteresirani njemački investitor Peter Keiser natrčao na “proceduralne probleme” zbog čega nije mogao uplatiti prvu dogovorenu ratu. Nogometna Olimpija prodaje se za 7 milijuna eura, ali za razliku od košarkaške imenjakinje ne može pronaći svoju Cedevitu...