“To je trenutak za pamćenje" - Casey Currie je prvi Amerikanac koji je osvojio Dakar na četiri kotača, evo i priče iz prve ruke

DAKAR RELI - Rad na vozilima je stao, a cijeli Monster Energy Can-Am Team je okupljen oko vatre. Svira Californication od Red Hot Chilli Peppersa. Zrak je nabijen atmosferom velikog događaja. Večer je posljednjeg brzinca u bivouacu Haradha. Casey Currie, Sean Berriman, pa čak i Hondin tvornički vozač Ricky Brabec pripružili su se ekipi. Dva Amerikanca vode u ukupnom poretku uz samo jedan brzinac do kraja - prvi puta u povijesti. "Dajte ljudi, pa ovo je nadrealno! Ovi momci pišu povijest," govori jedan od mehaničara iz sjene. Čak je i Bijela kuća obavještena o ovome. Amerikanac koji osvaja Dakar Rally, prvi puta nakon 42 godine održavanja, je uspjeh ravan osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama ili Lance Armstronga koji osvaja Tour de France. To je promijenilo biciklizam (čak i više od uspjeha Grega LeMonda) u Sjevernoj Americi, i dalo sportu nevjerojatan zamah.

Rad na vozilima je stao, a cijeli Monster Energy Can-Am Team je okupljen oko vatre. Svira Californication od Red Hot Chilli Peppersa. Zrak je nabijen atmosferom velikog događaja. Večer je posljednjeg brzinca u bivouacu Haradha. Casey Currie, Sean Berriman, pa čak i Hondin tvornički vozač Ricky Brabec pripružili su se ekipi. Dva Amerikanca vode u ukupnom poretku uz samo jedan brzinac do kraja - prvi puta u povijesti. "Dajte ljudi, pa ovo je nadrealno! Ovi momci pišu povijest," govori jedan od mehaničara iz sjene. Čak je i Bijela kuća obavještena o ovome. Amerikanac koji osvaja Dakar Rally, prvi puta nakon 42 godine održavanja, je uspjeh ravan osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama ili Lance Armstronga koji osvaja Tour de France. To je promijenilo biciklizam (čak i više od uspjeha Grega LeMonda) u Sjevernoj Americi, i dalo sportu nevjerojatan zamah.

"Dan po dan," Currie ponavlja kao mantru, nakon preuzimanja vodstva u ukupnom poretku Side by Side kategorije trećeg dana rallya. "Još uvijek je jedan dan pred nama." Te noći je Casey spavao iznenađujuće dobro, dok je njegov suvozač Sean jedva uopće spavao. 17. siječnja je također i 28. rođendan ovog Južno Afrikanca, ali to nije bio prioritet. Pred njima je misija koju trebaju ostvariti. Mogli su nanjušiti pritisak unatoč vodstvu od 45 min i 33 sekunde koju su imali pred Rusima Kariakinom Sergeiem i 57 min i 32 sekunde pred Čileancem Chalecom Lopezom, pobjednikom prošlog rallya održanog u Peruu. "Još jedan dan."

Skraćena staza od 167 kilometara i Velika Nagrada Qiddiye su još na rasporedu prije ispisivanja povijesti. Currie nije stiskao, već igrao pametno. Nije postojao razlog za preuzimanjem dodatnih rizika uz tako veliku nagradu kao ulog. Njegov momčadski kolega Reinaldo Varela pobijedio je na brzincu, dok su Casey i njegov navigator Sean Berriman osigurali prvo mjesto u ukupnom poretku s prednošću od 39 minuta i 12 sekundi pred Sergeiem i 52 minute i 36 sekundi pred Lopezom. Trijumf. Američki san postao je stvarnost.

U svojem tek drugom pokušaju, 36-godišnji Casey Currie je uspio. Njegov prvi Dakar prošle godine je bio u stvari jedna velika škola, kao što je za svakog početnika, ali kao profesionalan vozač iskoristio je sve prednosti svoga iskustva, što znači razumijevanje pravila, formata utrke i učenja zlatnog pravila: pobjeda na brzincu te ne stavlja u dobru poziciju za sljedeći dan. Ako pogledamo rezultate 2020 Dakra, bio je konstantno u prvih 5.

Kako je sve to počelo?

Odrastao sam u obitelji kojoj je motorsport sve, u Anaheim Hillsu u Californii, dva sata udaljen od pustinje. Kod kuće je sve bilo u znaku off-road utrka. Počeo sam se natjecati na motociklima kada sam bio dijete. Sa 16 sam prvi put zasjeo iza upravljača svog prvog auta. Moji uspjesi? Tri pobjede na Baja 1000, dvije titule svjetskog prvaka na Torc Short Course i osvajanja Torc Short Course kao i Score Baja prvenstva. Proteklog siječnja, na svom debiju na Dakru s Monster Energy Can-Am momčadi sam ostvario četvrtu poziciju u "Side by Side" kategoriji.

Što je bilo drugačije na ovome Dakru?

Puno stvari, počevši od terena. Peru je uglavnom bio pijesak, a tu je nevjerojatna raznolikost terena: stijene, pijesak, presušena korita rijeka, kanjoni.

Što se tiče moje utrke, prošle godine sam prvi put vozio Dakar i napravio pogrešku izborom suvozača kojega nisam poznavao, što je dovelo do loše komunikacije u kokpitu. Bilo je frustrirajuće; trebao sam to ozbiljnije shvatiti. Također, susreli smo se s mnogim tehničkim izazovima, ali bila je to dobra lekcija. Također sam puno naučio o formatu utrke, strategiji i činjenici da te pobjeda na brzincu ne stavlja u dobru poziciju za sljedeći dan, jer ćeš izgubiti nešto vremena otvarajući novi brzinac. Bolje je imati konstantnu brzinu svakoga dana i završiti u prvih tri ili pet.

Kakva je bila atmosfera u autu sa Seanom Berimannom, tvojim navigatorom?

To je lekcija koju sam naučio proteklog siječnja. Ritam i pritisak su toliko jaki da moraš imati savršenu komunikaciju i atmosferu u kokpitu. Od proteklog Dakra sam tražio navigatora unutar uskog kruga profesionalaca koji me okružuju. Seanovo ime je isplivalo. Jako sam zadovoljan tim izborom. Ključno je da pričamo isti jezik. Svakoga dana se sve bolje i bolje razumijemo. Također, šalimo se ili pričamo o zajedničkim prijateljima na dugim potezima.

Tko od vas dvojice je nabijeniji adrenalinom?

Dobra smo kombinacija! Sean je tu da mi kaže gdje da idem, ali je i dobar kada me potrebno smiriti. Posljednja dva dana su bila iznimno stresna, jer smo bili u vodstvu i bližili se cilju. Htjeli smo biti sigurni da nećemo pogriješiti.

A vozilo?

To je mladi projekt i imali smo novi Can-Am na raspolaganju koji je nakon testiranja bio potpuno obnovljen. Ovaj Dakar je definitivno bio ultimativni test za njega. Najslabija točke je bila osovina, ali je ekipa već prepoznala razlog problema i rade na tome. Sve u svemu, jako sam zadovoljan.

Vodili ste od trećeg brzinca. Da li je postojao određeni dan kada ste mogli napraviti raziku?

Nije postojao određen trenutak. Prošli smo kroz mnoge uspone i padove, uz otvorenu borbu za pobjedu i uske vremenske razmake s ostalima. Mnogi iza nas su počeli jako stiskati, i tako počeli raditi više pogrešaka i uništavati vozila. To je nama postala prednost, ali morali smo zadržati solidnu konstantnu brzinu bez navigacijskih pogrešaka. Morali smo zadržati Can-Am u jednome komadu do cilja. Dan za danom smo gradili prednost, ali to nam nije pomoglo da lakše spavamo. Čak ni kad smo stigli na cilj posljednjeg brzinca s prednošću od 45 minuta.

Tko su bili vaši glavni rivali? Jeste li ih proučavali tijekom brzinaca?

Naši najveći konkurenti su bili Chaleco Lopez, pobjednik prošloga Dakra, i Kariakin Sergei iz Rusije. Svakoga dana kada bi nas lovili, ili mi njih, smo se međusobno proučavali i pokušavali ostati u skupini tako da nam vozilo ispred pokazuje ako postoje grabe.

Kako se pripremate za brzinac?

Večer prije prolazimo kroz brzinac. Prisustvo na večernjem brifingu je vrlo važno jer ti daje ideju kroz što ćeš proći u smislu terena i poteškoća, informacija o pritisku guma i postavkama ovjesa. To fino podešavanje je vrlo korisno. Sa Seanove strane, on priprema road book, tako da ima dublju viziju brzinca.

Uspjeh je i rezultat savršenog timskog rada.

Do dana odmora nije bilo momčadskih naredbi; svi su se borili za vodstvo. Nesreća je da su naša dvojica kolega iz Monster Energy Can-Am momčadi, Gerard Farres i Reinaldo Varela, imali poteškoće u ranim brzincima i izgubili mnogo vremena, tako da su bili van bitke za pobjedu. Na dan odmora smo imali momčadski sastanak i definirali smo strategiju kako bi osigurali da je momčad ujedinjena kako bi postigli najbolji rezultat.

Kakav je osjećaj imati Gerarda i Reinalda na istome brzincu?

To je osjećaj sigurnosti - znaš da ako se nešto dogodi, oni će ti pomoći riješiti problem. Nosili su rezervne dijelove za nas. Na kraju se samo broji to što smo doveli momčad na podij. Na primjer, na sedmom brzincu, kretali smo kao sedmi iza Gerarda i Reinalda. Stali su 500 metara od starta kako bi nas pričekali i kako bi taj dan skupa vozili. Gerard je bio ispred, otvarao put, tako da smo mogli bolje razumijeti teren, a Reinaldo je bio iza nas za slučaj da se nešto dogodi.

Koji je bio najizazovniji trenutak?

Oštre stijene prvih dana su učinile naš život kompliciranim. To je trenutak kojeg moramo razmotriti i pokušati pronaći rješenja za utrku sljedeće godine. Primjerice, na drugom brzincu smo imali dva puknuća gume i iskoristili smo svoje rezervne kotače. Bili smo nervozni jer smo znali da ih nemamo više, tako da smo bili prisiljeni usporiti.

Kojeg se brzinca prisjećaš sa zadovoljstvom?

Prvi brzinac nas je doveo u Jeddah, na sjever države. Na jednoj strani nam je bilo Crveno more, na drugoj planine. Raznolikost terena je bila impresivna, i bogato predjelo ovogodišnjem reliju.

Šalite li se ti i Sean na brzincu?

Ponekad, pogotovo kada vidimo nekoga kako divlje vozi! Ali uglavnom smo potpuno usredotočeni i razgovor se svodi na smjerove gdje bi mogli ići. Na dugim ravnicama je drugačija priča; pričamo o zajedničkim prijateljima, šalimo se. Sean živi u Las Vegasu, na tri sata od mene, ali smo u istome krugu ljudi. Lijepo je pričati, jer je buka konstantna, a limitator podešen na 130 km/h...

Danas Sean slavi svoj 28. rođendan, ne postoji bolji dar...

Da, to je genijalno. Bilo je super podijeliti ovo iskustvo s njime. Ovo je njegov šesti Dakar, i ima lijepa postignuća za slavlje.

Što ti se vrtilo po glavi kada si postao siguran da ste osvojili Dakar?

Bio sam počašćen što imam priliku biti ovdje. To je životni san i ne mogu vjerovati da je sve ovo stvarno.

Kakav je osjećaj sada kada znaš da si prvi Amerikanac koji je osvojio Dakar na četiri kotača?

Uzbuđen sam zbog USA. Meni je ovo vrhunac karijere. Trebat će mi nekoliko dana da se smirim i shvatim da je sve ovo stvarno. Dobar je dan. Uz Rickya na motociklu, imamo dva Amerikanca na najvišim stepenicama podija. Nevjerojatno. Dan za pamćenje!

Tekst: Maria Guidotti

Foto: Monster