POPULARNI SKIJAŠKI CENTAR KOJI SU POHODILI I BROJNI HRVATI PREKO NOĆI OSTAO BEZ GOSTIJU Sve se promijenilo kada se pojavio misteriozni Arapin
NEMA RAKIJE, NEMA NI SKIJAŠA - Otkucalo je podne u ogromnoj, ali praznoj dvorani hotela Rostovo u istoimenom mjestu u Bosni i Hercegovini, negdje na magistralnom putu između Bugojna i Novog Travnika, gdje se zatvorene vikendice broje u desecima, a ljudi se mnogo rjeđe sreću.
Otkucalo je podne u ogromnoj, ali praznoj dvorani hotela Rostovo u istoimenom mjestu u Bosni i Hercegovini, negdje na magistralnom putu između Bugojna i Novog Travnika, gdje se zatvorene vikendice broje u desecima, a ljudi se mnogo rjeđe sreću.
Prostor ispune poznati klavirski zvuci, tek nekoliko tonova, koje slijedi dobro poznata melodija iz pera Đorđa Novkovića. Zatim, tugaljivi stihovi Željka Sabola, u jedinstvenoj interpretaciji jednog od najvećih. Ima nešto u slučajnim susretima, u mladenačkoj očaranosti ljupkom ljepoticom - ima nešto, dakako, i u toj maestralnoj glazbenoj kompoziciji - što čovjeku popara srce i odmah ga tjera piti.
- Molim vas, jednu šljivovicu, vama rakija po želji - obraćam se konobaru, koji sporo, nekako neuvjereno, korača prema stolu.
- Nemamo rakije - odvraća mi, pomalo posramljeno.
- Onda ne biste smjeli puštati Mate Mišu Kovača - našalim se. - Pogotovo, zaboga, ovu pjesmu. Što držite od domaćeg piva?
- Nemamo ni piva, gospodine. Znam, ne paše sok uz ove stihove - nastavlja konobar hotela Rostovo ispod glasa iako oko nas nema nikoga. Osim preparirane planinske divljači među stotinjak praznih restoranskih stolova.
Nalazimo se na 1160 metara nadmorske visine. Dvorana hotela lijepo je uređena, nekako topla, s velikom staklenom stijenom, odakle puca pogled na brežuljke i ledine uokolo. U blizini je i malo skijalište - zatvoreno, doduše, jer južina je pojela snijeg prije nekoliko dana - kao i minijaturno etnoselo Babići, zapravo nekoliko vikendica za iznajmljivanje koje su, riječima konobara, uređene u “tradicionalnom bosanskom stilu”.
Iscurila je, najzad, i ona numera. Sada je mnogo lakše naručiti čaj.
- U čemu je stvar - interesiram se, pokazujući konobaru rukom na prazne frižidere u kojima je, po svoj prilici, sve do nedavno stajalo pivo.
- Promijenio nam se vlasnik, ima dva-tri mjeseca. I zato više ne točimo alkohol. On je Arapin, gore je napravio sportsku dvoranu. Kupio je i hotel i etnoselo. Velika investicija. S gradnjom dvorane pomogla mu je, koliko znam, i država, zapravo rukometni savez. Mislim da bi ovdje jedan dan mogla trenirati reprezentacija Katara jer je taj čovjek odatle - govori konobar pa nastavlja o tome kako je dotični investitor godinama dolazio na ovo mjesto.
FOTOGALERIJA: Pusti skijaški centar Rostovo
Zaljubljenik u rukomet
- Tu je dolazio k nama, sa ženom i sam. Prije koju godinu došao je prvi put, a onda je nedavno kupio skijalište i hotel od našega gazde koji je iz Dalmacije. Držao je hotel Rostovo dvanaest godina. Alkohol ne točimo od 1. studenoga prošle godine. Što da ti kažem, čovjek je iz Katara, voli rukomet, zato je sagradio centar. Dolazio je on prije, mislim, i na taj naš turnir u Bugojno, gdje rukomet igraju mlade reprezentacije, pa uvijek dođu i Hrvatska, i Njemačka, Austrija, Poljska, Bosna i Hercegovina, ali i Katar. Za katarsku rukometnu reprezentaciju igra mnogo stranaca, ima i naših, možda će jednog dana ovdje imati i pripreme. Ovo je dobro mjesto za pripreme reprezentacija - nastavlja konobar te dodaje kako je uslijed nedostatka alkohola promet u restoranu hotela Rostovo pao.
- A znaš kako je, prije su nam dolazile kompanije na te njihove team-buildinge. Imali smo i vjenčanja. Tu bi se zadržali nekoliko dana, spavali bi dolje u etnoselu, a ovdje bi se, u dvorani, zabavljali. Ali, više nitko od njih ne dolazi kad im kažeš da ne držiš alkohol. A što ću, ja sam samo konobar. Meni je ovako još lakše, odnesem koju pizzu ili kolač, čaj ili mineralnu vodu - pojašnjava konobar pa se osvrće i na to malo skijalište u blizini, koje se sastoji od dvije vučnice tipa “sidro” te blagih staza dužine 500 i 900 metara. Izgledaju idealno za učenje skijanja.
- Radilo je skijalište, dolazili su ljudi. Otvoreno je bilo od 1. siječnja i skijalo se sve do subote, 26. siječnja, a onda je zatoplilo i odnijelo sav snijeg - govori, pokazujući rukom na skijalište koje se dobro vidi iz dvorane hotela, baš kao i novosagrađena rukometna dvorana. Na izlasku iz hotela susrećemo automobil s makarskim tablicama. Usamljeni vozač govori nam da je krenuo skijati na Vlašić. Tamo, kaže, snijega još ima, a spomenuta je destinacija jedna od popularnijih među dalmatinskim stanovništvom koje voli zimske aktivnosti. Stao je, nastavlja, kako bi zapalio cigaretu i malo se odmorio od vožnje. U hotel Rostovo neće ući, govori, jer zna da ovdje ne toče pivo.
- Nema ovdje piva, prijatelju, sve do Novog Travnika. Lakše bi bilo pronaći zlatnu polugu - kaže Makaranin pa sjeda u auto i nastavlja svoje putovanje.
Sportska rukometna dvorana udaljena je od hotela Rostovo i mini skijališta malo manje od jednog kilometra. Dvorana izgleda luksuzno, navodno može primiti 800 gledatelja, ali put do nje još nije napravljen. Makadamskom cestom prilazim lokaciji, no ne mogu dalje. Na tabli je jasno istaknuto da je prilaz zabranjen. Vraćam se na skijalište. Malo ću gacati po rijetkom snijegu i vidjeti kako te staze izgledaju izbliza.
Ljudi. Napokon. Zatvorenom srednjobosanskom skijalištu prilazi automobil, iz kojega poispadaju vesela dječica na plastičnim sanjkama. Otac izlazi pomalo razočaran, danas neće skijati.
- Nisam mislio da je baš toliko snijega nestalo, skijao sam prije nekoliko dana - govori mi čovjek pa odmah započinje priču o misterioznom Arapinu koji je, kako kaže, uspio pokupovati sve osim zemlje na kojoj su same skijaške staze.
Za sve je kriv krumpir
- Nije mu zemlju htio prodati jedan lokalac, jer tu sadi krumpir izvan sezone. Nije tu bilo mjesta za pregovore, kažem ti, jer njegova obitelj sadi ovdje krumpir oduvijek. Nikakvi dolari, arapske pare... ničim ga se nije dalo nagovoriti. Takvi smo ti mi Bosanci - komentira otac malenih sanjkaša koji se uz ciku i graju zabavljaju na nekoliko centimetara snijega. Zatim vadi pivo u limenci, pali cigaretu i nastavlja o tome kako alkohol ovdje “nije zabranjen, nego se ne prodaje u restoranu”.
- Imaš u blizini i omladinski hostel, koji također ne toči pivo jer je vlasnik musliman. Ali, nije to sad neki veliki problem, osim možda za restoran, jer ne znam tko će tamo ići ako nema piva. Možeš slobodno ponijeti svoje pivo u limenci i popiti ga na skijalištu. Nije da će te netko strpati u zatvor - priča čovjek i dodaje kako je novi vlasnik ski-centra Rostovo s pripadajućim etnoselom i hotelom Rostovo kompanija Al Shaabi, čiji je direktor Ahmed Mohammed Al-Shaabi iz Katara. On je jedan od trojice suvlasnika druge kompanije - Biser Rostovo - i to s još dvojicom katarskih državljana. Ta je kompanija, kaže, sagradila sportsku dvoranu u Rostovu. - Kako sam čitao, unutra su bazen, turska kupelj, velika sportska dvorana, fitness centar, dvorana za sastanke, pa čak i apartmani. Navodno se radovi privode kraju, a dvorana bi trebala biti otvorena u travnju ove godine. Sigurno će se održati neki turnir ili prijateljska rukometna utakmica. Bez piva, prijatelju, morat ćeš ga prošvercati sam - završio je nesuđeni skijaš na Rostovu.