ZAŠTO NE POZNAJEMO VINA SUSJEDA? Ova vinska zemlja, a ipak terra incognita, proizvodi neka od najzanimljivijih vina u našoj okolici!

VINSKE MUŠICE SAŠE ŠPIRANCA - Hrvatska se u vinskom smislu nalazi u središtu Starog svijeta, u grupi zemalja koje vinarstvo kao granu ekonomije i poljoprivrede imaju jednako dugo koliko postoji i civilizacija. Sav taj mediteransko-panonski prostor koji nas okružuje oduvijek je ispunjen takozvanim vinskim zemljama i odavde se vinska kultura širila po Europi i svijetu.

Vinske zemlje su one kojima je u tradiciji vino prvi izbor kad su alkoholna pića u pitanju. Postoje još pivske i rakijske zemlje: pivske, poput Češke i Njemačke, sjevernije su od nas, a rakijske južno, poput Bugarske, Makedonije, iako ih ima i sjeverno poput Poljske i Rusije. Naše najneposrednije okruženje, kao i Hrvatska sama, vinske su zemlje, to jest srce vinske kulture od antike do danas. Osobito Mađarska, Slovenija i Italija, a djelomično i Srbija.

Talijanska vina su popularna u nas i može ih se naći u svakom supermarketu, kao i u svakoj bolje opremljenoj vinoteci. Slovenska i srpska su također prisutna, u manjem obujmu, ali ih također redovno ima. No, mađarska vina su pravi kuriozitet. O mađarskim vinima ljubitelj vina u Hrvatskoj zna jako malo ili ništa, a povremenim vinskim potrošačima je mađarsko vino jednako egzotično kao i japanski sake, čista tabula rasa. Zašto je tako? Zašto uopće ne poznajemo prvog susjeda, teško je razumjeti. Odgovor djelomično vjerojatno leži u jezičnoj distanci, kao i u snobovskom idolopoklonstvu velikim imenima slavnih vinskih regija poput Bordeauxa, Toskane i Champagne, zbog čega manje poznate regije standardno i svugdje trpe i po pitanju zastupljenosti i cjenovnih pozicija.

Međutim, Mađarska je zapravo kao vinska zemlja strahovito bitna, a tu nam je, prvi susjed s kojim radimo puno i susrećemo se redovno. Bitna je za povijest vinarstva, ali i za današnji trenutak. U pokrajini Tokaj nekoć su ruski i francuski dvorovi imali svoje trgovačke ispostave kojima je jedini zadatak bio pribaviti dovoljno slatkog, botritiziranog nektara koji su Mađari radili apsolutno najbolje na svijetu. Taj isti slatki Tokaj, s oznakom Aszu, i danas je jedno od najboljih desertnih vina i zapravo bi ga svaki dobar restoran trebao servirati na čašu jer teško je zamisliti bolji završetak večere od onog s čašicom tog nektara u kojem kao nož oštre kiseline režu ljepljivu i gustu slatkoću te stvaraju neponovljiv osjećaj slasti, a pritom još vino miriše na kandirane kore naranče, đumbir, livadni med i džem od citrusa i marelica.

Mađarska je za ovaj trenutak bitna i zbog drugih stvari. Svijet s razvijenom vinskom kulturom kreće se naprijed i traži nova, autentičnija vina, koja nisu puka kopija ili dobra reinterpretacija bordoškog caberneta, burgundskog pinota ili njemačkog rieslinga, nego imaju vlastiti karakter i ljubitelju vina pružaju novi doživljaj. Upravo tu Mađarska ima mnogo toga reći. Na nedavnom vinskom sajmu Borjour Magnum u Budimpešti svjedočio sam jednako vibrantnoj i bogatoj vinskoj sceni te tisućama posjetitelja i brojnim vinima visoke klase kao što ih susrećem na sajmovima u Bordeauxu i Parizu. Mađarska je nekoć kao i mi bila sklona sadnji internacionalnih sorti, ne razumijevajući da im je u naslijeđe već ostavljeno nešto savršeno prilagođeno podneblju i sklonostima svojih stanovnika. Jednostavno su bili gladni svega zapadnog kao i svaka druga postsocijalistička zemlja.

Srećom, taj trend nije predugo trajao pa su stare sorte preživjele, a ključne regije danas ponovno inzistiraju upravo na njima. Najveći skok iz prosječnosti u zonu najfinijih vina zabilježilo je vinogorje Szekszárd (Seksard). Sorta frankovka, to jest kekfrankos, u tom vinogorju blista, jednako kao i Szekszárdi bikavér, blend lokalnih sorti frankovke i kadarke s drugim sortama, internacionalnim ili domaćim. Crna vina Szekszárda pronašla su savršenu formulu te postižu eleganciju jedne Burgundije, obojenost Bordeauxa, živost talijanskog sjevera te autentične trešnjaste arome i mekanu teksturu koju inače ima frankovka. U Tokaju je najveća vijest suhi tokaj. S obzirom na to da se desertna vina prodaju malo, u vinogorju Tokaj su se posvetili suhim vinima, ali na svoj način. To nisu lepršava voćna vina kakva su uglavnom popularna danas, nego zrelija, odležanija, s jedinstvenim mineralnim karakterom.

Tu je i najvažnije vinogorje za crna vina, Villány (Vilanj), gdje se rade crnjaci slični našim dalmatinskim, punog tijela, odležani u drvenim bačvicama, i gdje je sorta cabernet franc pronašla novi dom. Vinogorje Badacsony (Badačonj) radi neka od najljepših suhih bijelih vina Mađarske, osobito od graševine koji oni zovu olasz rizling, a Zala blizu granice s Hrvatskom radi karakterne i bogate suhe furminte, od sorte koja je glavna u blendu tokaj, a mi je još zovemo šipon ili moslavac. Vrhunac autentičnosti i kvalitete kad su mađarska vina u pitanju nudi mikrovinogorje Somló (Šomlo), suha bijela vina s naglašenom mineralnošću s vulkanskog tla. Somló nije za svakoga, voljet će ga ljubitelji suhih rieslinga, suhog pušipela i orange vina, a ostali teško. Mađari imaju još brojna druga zanimljiva vinogorja, osobito u okolici Balatona, kao što je Balaton-felvidék, pa u drugim dijelovima zemlje kao što su Eger, Sopron, Pannonhalma, Mátra itd. Mađarska vina vape za otkrivanjem. Blizu su, originalna su, cijenom pristupačna i, u konačnici, jako su dobra.