'Kuga' Alberta Camusa najvažniji je roman o opsadi Sarajeva

SUBOTNJA MATINEJA - Jednom pročitane knjige valja čitati ponovo, jer se knjige mijenjaju, sazrijevaju i preoblikuju u skladu sa čitateljevim životnim iskustvima. “Kuga” iz 2020. ne sliči istoj knjizi iz 1987.

Sarajevo, opsada Sarajeva, vjerojatno jedina je naša lokalna književna tema koja nešto znači europskim i svjetskim književnostima i preko koje ostvarujemo doticaj s njima. Opsada Sarajeva pripada danas atlasu velikih tema europske kulture, kao jedan od njezinih mitova, stvarnih i nedomaštanih događaja, jedinstvenih zbivanja koja suobražavaju, slažu i razlažu zajedničku sliku svijeta. Po svemu drugom smo, južno od Alpa i sjeverozapadno od Soluna, anonimni i beznačajni, opsada Sarajeva jedino je veliko što nam se dogodilo. Ali temeljni roman o toj opsadi napisao je jedan izopćenik, kuferaš i prognanik, jedini među suvremenicima koji je umio opisati i napisati grad bez kojeg će zatim ostati, i objavio ga tačno četrdeset i pet godina prije nego što će opsada Sarajeva započeti. Roman je “Kuga”, pisac Albert Camus.

Grad je, kao i u “Strancu”, Oran. Camus je Francuz, Alžirac, s metropolskog i nacionalno-identitetskog stanovišta provincijalac i gubitnik. Odrastao je bez oca, uz nepismenu, nagluhu mater, tako da mu je povijest, ona koju je iznevjerio, zadala da odraste u šovena i osvetnika, u karakterističnog Bosanca u Zagrebu. “Kuga” se obično tumači kao alegorija, i možda za neke čitatelje i jest alegorija Europe i Pariza pod ratnom opsadom nacizma, ali bi je vrijedilo prethodno pročitati u onom ključu u kojem je i napisana, kao kroniku Orana iz godine četrdeset i nejasno koje, kada je grad zadesila strašna i drevna epidemija kuge. U povijesnoj zbilji te epidemije nije bilo, ali, kako stoji u motu Daniela Defoea: “Isto je tako razumom opravdano prikazivati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazivati ma koju stvar, koja zaista postoji, nekom drugom koja ne postoji.”

“Kugu” danas, s jeseni 2019 i proljeća 2020, čitamo u tobože srpskome prijevodu Dejana Zakića i u izdanju beogradskog Kontrasta, jer nam originalni prijevod Ive Hergešića, jedan od ljepših hrvatskih beletrističkih prijevoda, nije pri ruci i odavno ga nije na policama zagrebačkih knjižara. (Srpski prijevod jest skandalozan, Muharem Bazdulj ga je u Politici razotkrio kao plagijat Hergešića, ekaviziran, jedva dodirnut…) Ovo naročito vrijedi napominjati, jer sam “Kugu” prvi, a možda i drugi put čitao upravo u Hergešićevu prijevodu i u izdanju Zore iz 1971. Godine su bile 1987. i dvije-tri sljedeće, roman mi se snažno upisao u sjećanje i u doživljaj svijeta, tako da sam ga, što svjesno, što nesvjesno, često i vrlo živo evocirao u prvih šesnaest mjeseci rata, koliko sam provodio u opsađenom gradu, ali ga, sve do sad, nisam ponovo čitao.

Onda sam, dvadeset i sedam godina nakon početka opsade, u Beogradu, gradu iz kojeg je opsada i pokrenuta, posljednjeg dana svoga rujanskog posjeta, a bila je nedjelja, u knjižari na Knez Mihailovoj ulici, ugledao Kontrastovo izdanje “Kuge”. Knjigu sam kupio i u sljedeća je tri dana ponovo pročitao. Doživljaj vrlo neobičan: roman kao da je ostao isti kakav mi je bio 1987, samo što mu je pridodano iskustvo opsade Sarajeva. Ili moje sjećanje na to iskustvo i na njegov, danas već izgubljeni, kolektivni kontekst.

Što je to što “Kugu” čini romanom o upravo tom događaju i tom zajedničkom iskustvu? Odgovor na ovo pitanje u jesen je 2019. vrlo neobičan: osjećaj za zajednicu, potreba da se pred drugima i pred kugom bude dobar čovjek, empatija. Opsada, ona koju smo mi doživjeli, premda ne i ova koju je u virtualnoj ostavinskoj raspravi naslijedila danas dominantna i vladajuća sarajevska etnija, obilježena je vrlo snažnom empatijom. I što je manje bilo vanjskoga svijeta u opsađenom gradu, što je obruč bio čvršći, a izolacija sveukupnija - bez struje, vode, telefona, bez ikakve veze s ljudima izvan obruča - to je potreba za empatijom bila izraženija. Ako trebam umrijeti, onda da umrem kao dobar čovjek. Tako je to izgledalo u tom Sarajevu i u laboratorijski preciznom derivatu sarajevske opsade, a tako to izgleda i u Camusovom Oranu.

Sličan je i ritam svakodnevice: šverc u gradu, ratni profiteri, vlast koja na razne načine od građana pokušava prikriti ono što se stvarno zbiva, dnevni izvještaji o broju mrtvih, predviđanja o kraju opsade, teorije zavjere, planovi o raskidanju obruča, vrlo živ društveni život, restorani… Sve to čovjeka navede da u trenucima u kojim se romaneskna priča u stvarnosti zbiva povjeruje u vrlo opasnu pomisao da je i u životu zaštićen dramaturgijom romana i da mu se u stvarnosti ne može dogoditi ništa što bi odstupalo od onoga što je napisao Albert Camus.

Rambert je novinar, koji se u Oranu zatekao slučajno - trebao je pisati nekakvu mirnodopsku reportažu, a onda je opsada poklopila grad - i dugo pokušava izbjeći sudbini koju ne smatra svojom, jer ga je greškom i slučajnošću dopala. To ga čini distanciranim, a s distance najbolji je pogled na grad pod opsadom. Rambert razgovara s Tarrouom, starcem vrlo snažnih moralističkih evokacija, sumnjičavim prema velikim idejama. Rambert mu govori da je bio u građanskom ratu u Španjolskoj i da je ratovao na strani onih koji su izgubili, i da je poslije razmišljao:

“O hrabrosti. Sada znam da je čovek sposoban za velika dela. No, ako nije sposoban da oseti velike emocije, meni nije interesantan.” Starac mu odgovara: “Čini mi se da je čovek sposoban za sve.” Rambert: “Nije! Čovek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude srećan. Nije, dakle, sposoban ni za šta.” U nastavku Rambert kaže da ne vjeruje u heroizam i da bi želio da ljudi žive i umiru od onoga što vole. Njegovo protivljenje svakom idealizmu je idealizam. Kao što je i Camusov roman svojevrsna pohvala idealizmu, pohvala čistoj i savršeno uzaludnoj vjeri u dobro, kojoj ne trebaju ni Bog, ni država, ni bilo kakve institucije, i koja je samoj sebi najviši smisao.

Na više mjesta u romanu, kroz usta različitih likova, iz različitih pripovjednih očišta, Camus varira ideju da je svijet bez ljubavi mrtav, nepotreban svijet. Danas mi se čini da su mi te riječi promakle pri prvim čitanjima. Bio sam vrlo mlad, to nisam želio čuti, jer za mladosti svijeta takve riječi ne znače ništa. Ali s naknadnim iskustvom, zaključak stoji da je svijet doista mrtav. Jer je bez ljubavi. I mrtva je, na neki način, i priča o opsadi Sarajeva. Jer se pretvorila u folklornu legendu, u narodnu nošnju jedne etnije.

“Kuga” je rasprava o svetosti. Je li moguć svetac bez Boga? Jest, moguć je. Ali što je zapravo, svetost. U jednom će se trenutku učiniti da je svetost stvar navike. Čovjek postupa tako, jer je naučen da postupa tako i jer mu je tako lakše. Iz navike on postaje svetac.

“Kuga” je rasprava o smislu. U toj raspravi Albert Camus vrlo snažno i izričito zastupa stranu smisla. Po tome se, recimo, osjeti da je roman pisan u vrijeme rata, pod opsadom, unutrašnjom ili vanjskom. Besmisao i apsurdi egzistencije, čovjekovo otuđenje, činjenice su mirnodopskog doživljaja svijeta i sebe u svijetu. U opsadi, u vremenima patnje i bliske smrti, smisao vrlo jasno postoji, ne vidi ga samo moralno gluh, slijep i glup čovjek. Za opsade nema samoubojstava. Ljudi se ubijaju nakon što prežive. Kao što i žrtvama bolesti postaju kada već povjeruju da je epidemija prošla.

Camus prati transformaciju ljudi pod opsadom, bilježi onaj trenutak, onaj vjerojatno i najdrastičniji lom u životu čovjekovom, kada shvatiš da opsada nije nešto što će privremeno trajati, pa će proći, kao što je sve dosad prolazilo, nego je opsada, nego je kuga, od sad pa do kraja života i svijeta, oblik i sadržaj našega života. To te saznanje promijeni ako ga uspiješ preživjeti, a kuga koju si preživio pretvara se u kugu s kojom do kraja živiš.

Camus pokušava reći sebi i svijetu da ovo neće nikada proći i da je opasna svaka iluzija o prolaznosti kuge. Čim u nju povjerujemo, kuga se vraća i mori naivne, a onda i sve druge. Možda je to mjesto na kojem na čas povjerujem da je riječ o mogućoj alegoriji na temu fašizma i nacizma. Ali odmah zatim sjetim se da je “Kuga” temeljni roman o opsadi Sarajeva.

Ono što je moralno ispravno to je i utješno. Druge utjehe za čovjeka nema. I to je jedna od provodnih ideja ovoga veličanstvenog, savršeno ispripovijedanog romana. Koji je, pored svega drugog, i ljubavni roman o gradu. U strahu da bi sljedeće riječi mogao zaboraviti, bilježim kako Camus na prvoj stranici knjige započinje svoju priču o Oranu. Ovako to u ekaviziranoj verziji Ive Hergešića zvuči: “Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan.

Nije nametljiv, pa je potrebno neko vreme da se uoči čime se razlikuje od drugih trgovačkih gradova na drugim geografskim širinama. Kako da, na primer, zamislimo grad bez golubova, bez drveća i bez vrtova, gde ne čujemo lepet krila ni šuštanje lišća, grad bezbojan, čime je sve rečeno? Promena godišnjih doba odražava se jedino na nebu. Proleće se najavljuje samo drugačijom atmosferom i korpama cveća koje mali prodavci dopremaju iz okoline grada. To je proleće koje se prodaje na trgu. Leti sunce pali i žari isušene kuće i pokriva zidove sivkastim pepelom; tada se može živeti samo u senci zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen, eto, naprotiv bujice blata. Lepi dani dolaze tek zimi.

Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan način.”

Zatim slijedi kuga.