SASVIM OBIČNO POTRESNO SVJEDOČANSTVO O POTRESU Korona, potres, izolacija, puše vjetar, pada snijeg u proljeće... Što li je sljedeće?

PIŠE ZLATKO ŠIMIĆ - Nemoć. Nijedna druga riječ ne može opisati to stanje kada vas iz sna uz dvije najvoljenije osobe u 6.23h u nedjeljno jutro probudi kratkotrajno zlokobno zujanje i vibracija u stanu gdje ste nedavno uspavali svoje dijete.

Nemoć. Nijedna druga riječ ne može opisati to stanje kada vas iz sna uz dvije najvoljenije osobe u 6.23h u nedjeljno jutro probudi kratkotrajno zlokobno zujanje i vibracija u stanu gdje ste nedavno uspavali svoje dijete.

Nemoć, bespomoćna nemoć, da zaustavite to ljuljanje zgrade kroz čije se zidove provlače hukteće vibracije i sa čijih okvira potom padaju ustakljene uspomene, tegle, lusteri... Ili, kao kod nas, samo vaza sa svježim zumbulima i žutim narcisama.

- Još nam je samo ovo trebalo, rekla mi je snena supruga Katarina, dok se još treslo i poljubila našu malu osmogodišnju Lucijanu kojoj je potres bio neobjašnjivo iskustvo. Nismo ni mi daleko. Utjeha joj je bio majčin zagrljaj, ali nakon prvog šoka ipak se dižemo iz kreveta.

Nije mi jasno što se događa, tu smo na Trešnjevci između Cibone i Trešnjevačkog placa, zašto se budimo tako rano, otkud sad taj glupi potres pored korone...

Keti je već brzinski skuhala kavu, sluša Radio Sljeme i gleda sa balkona što se događa. Upute su da se nakon prvog udara potresa izađe ispred zgradu. Umjesto „Ostajte doma” - „Izađite iz zgrada”. Salili smo kavu u sebe, spremili u džepove vodu, štapiće i kekse za eventualni drugi udar potresa i napustili stan.

U brzini zaboravljamo puno toga što nam je trebalo, ali ne i zagrljaj jer naša draga Lucijana po prvi put drhti od straha. Tata i mama joj kažu kako je u pravu kada kaže „kako je super da sada više neće moći biti potresa i zgrada nam neće plesati nego tek kada ona bude velika”.

- Ne treba živjeti u strahu od potresa, kaže joj mama dok se sa četvrtog kata spuštamo do prizemlja.

A dolje je već pedesetak stanovnika okolnih zgrada. Oprezno se spuštamo, pazeći i na koronu po stubištu, tko zna da li će se lift zaglaviti. Izlazimo iz zgrade, pozdravljamo ljude koje inače nismo susretali, mnogi od njih nas uplašeno gledaju iza zelenih maski.

- Dobro jutro – pozdravimo susjedu s maskom na licu i torbom za plac koja odgovara: „Kakvo mi je ovo dobro jutro?!”

Držimo razmak, puno je ljudi, strah i zbunjenost u njihovim očima, a mlađa susjeda prkosno trpi hladnoću u tankoj košuljici sa zelenom maskom na licu.

Zatreslo je opet, oko sedam sati, dok je sa zvonika crkve svetog Josipa otkucavao poziv na mise kojih nema. Malo smo se prostresli, a i vrane su graktanjem pojačale taj zlokobni osjećaj.

- Što je ovo, zapitali su se mnogi kada je, točno po prognozi, potom oko sedam sati, na drugi dan proljeća počeo padati sitni snijeg. Tada je pomalo i počela komunikacija između susjeda koji su se počeli prepoznavati.

- Korona, potres, izolacija, puše vjetar, pada snijeg u proljeće... što li je sljedeće, pitale su se maskirane gospođe. Odgovor je stigao koji sat kasnije, nakon ranojutarnjeg obilaska dućana i tržnice.

Ali, ako je suditi po ispražnjenim parkiralištima i prometu sa autocesta mnogi su Trešnjevčani nove zalihe hrane ubrzo automobilima premjestili u sigurnije Zagorje ili u vikendice na moru gdje se ne trese kao u Zagrebu.