ALEMKA MARKOTIĆ KAO 'LETEĆA ZNANSTVENICA' Kako je nastala fotografija koja je šeficu Infektivne predstavila kao ženu koja će nas braniti od pandemije

ZLATNA ARHIVA - Alemka Markotić stoji odjevena u bijelo zaštitno odijelo, u ruci drži masku i pozira fotografu.

Alemka Markotić stoji odjevena u bijelo zaštitno odijelo, u ruci drži masku i pozira fotografu.

Datum je 16. veljače, ali godina je sada već daleka 2001.

Prof. dr. sc. Markotić ima 37 godina, radi u Odsjeku za istraživanje i razvoj Imunološkog zavoda u Zagrebu, a područje njezina istraživanja borba je protiv mišje groznice.

Fotografija je neobična. Markotić i njezini suradnici sa Zavoda, sve redom mladi znanstvenici, lebde u zraku, u bijelim zaštitnim odijelima, a na maskama su otisnuta njihova vlastita lica.

Objavljena je u tjedniku Globus broj 532, koji je na kioscima bio 16. veljače, prije točno 18 godina, u kultnoj rubrici Lifestyle.

Ideja je bila predstaviti mlade znanstvenike, među njima i prof. dr. sc. Markotić, kao ljude koji će u budućnosti na prvoj liniji voditi obranu od globalnih virusnih pandemija.

Ono što je tada izgledalo kao znanstveno-fantastični koncept koji bi dobro pristajao u distopijske filmove Terryja Gilliama ili Alfonsa Cuarona, danas je stvarnost.

Fotografija gotovo pa proročanska.

Zanimljivo iskustvo

A sjeća je se i sama prof. dr. sc. Alemka Markotić, danas ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.

- Davno je to bilo, ali fotosession pamtim kao jedno zanimljivo iskustvo. Bila je riječ o istraživačkom timu Imunološkog zavoda. Dubravko Friščić je dogovorio s Globusom da se napravi jedan zanimljiv prilog i fotografiranje u punoj opremi. Znam da je tada to ljudima izgledalo kao nemoguće, ali danas smo demantirani.

S druge strane, našem timu je to uvijek bila jedna od mogućnosti koja nije nemoguća. I tada se znalo za opasne uzročnike, i tada se ponekad znala odijevati takva oprema za rad s bolesnicima. To izdanje Globusa još čuvam u svojoj arhivi - govori Markotić.

Pa kako je onda zapravo nastala poznata fotografija?

Koautori su Nedžad Haznadar, Saša Šekoranja, fotograf Andrija Zelmanović i Tomo Vrban.

Akademski slikar, cvjećar i dizajner interijera Saša Šekoranja desetak je godina radio u Lifestyle rubrici magazina Globus kao art direktor. Ovih dana, u karanteni, dok se Hrvatska bori s epidemijom koronavirusa gledajući presice Stožera civilne zaštite svaki dan u 14 sati, sjetio se da je prije mnogo godina surađivao s Markotić. Maske znanstvenika koje su zapravo njihova lica, bile su Šekoranjina ideja.

- Nedžad Haznadar je bio urednik rubrike i svaki tjedan birao bi neku temu, a ja bih smislio kako će to izgledati. Tako smo, primjerice, Janicu Kostelić doslovno snimili kao englesku kraljicu dok je bila na rehabilitaciji u Selcima. Donio sam mamine perle, stolnjake... Alemku Markotić smo, pak, u veljači 2001. godine, kao mladu doktoricu znanosti, snimili s još pet njezinih kolega s Odsjeka za istraživanje i razvoj Imunološkog zavoda u Zagrebu.

Bila je u svojim tridesetima. Istraživala je, ako se ne varam, imunoreakcije kod virusnih i drugih zaraznih bolesti najviše se fokusirajući na ‘mišju groznicu’. Sjećam se da je na snimanju uz nju stajala Katja Gotovac, molekularna biologinja, kći pokojne Mani Gotovac. Snimio ih je Andrija Zelmanović, a za make up bio je zadužen danas pokojni Tomo Vrban - prisjetio se Šekoranja. U Lifestyle rubrici tjednika Globus uvijek je, kaže, bilo nesuglasica, ali uvijek su se dobro zabavili.

- Funkcioniralo je tako da bih ja nakon Haznadarovih uputa o temi napravio skicu. Snimke su za današnje poimanje nastale vrlo primitivno, s aparatima na film. Snimalo se dva puta. Prvo samo portreti lica, koje smo potom izradili u stvarnoj veličini i izrezali kao maske, a ja sam napravio maketu kako bi to na kraju sve trebalo izgledati.

Potom smo ih snimali kako drže svoje fotografije lica na bijeloj pozadini, pa smo ih naknadno ubacivali u ovu plavkastu pozadinu kako bismo dobili dojam da lebde u zraku. Iskreno, uopće se ne sjećam odakle mi ideja za ovu kompoziciju, samo znam da je imala veze s tekstom. Uvijek smo pokušavali predstaviti teme uz pomoć fotografije na drugi, pomalo pomaknut način - objašnjava Šekoranja, poznat po kreacijama u svojoj galeriji za dizajn cvijeća u Dežmanovu prolazu. Rad u tjedniku za njega je, kaže, uvijek bila igra živaca.

Umjetnici i znanstvenici

- Nekada su se fotografije radile ad hoc, i zato sam najviše mrzio raditi s političarima jer je sve moralo biti na brzinu, a opet vrlo aktualno i zanimljivo. Puno je jednostavnije bilo raditi s umjetnicima ili znanstvenicima jer sam imao dovoljno vremena razraditi ideju, smisliti cijelu scenografiju. Nosile su se stvari, sve se doslikavalo jer tada nije bilo Photoshopa, puno kasnije je naš kolega Branko Prpa počeo dorađivati fotografije. Svi smo radili sa srcem, najbolje što smo mogli. Ana Petričić Gojanović je radila na organizaciji, a Ivana Karapandža ih je oblačila.

Ponosan je na iskustvo koje je stekao kao art direktor i na inovativnost koju je donijela Globusova Lifestyle rubrika.

- To su bile zlatne godine, ulagalo se puno novca i bili smo inovativni za tadašnje vrijeme. Do tada zapravo kod nas nije ni bilo Lifestyle rubrika u magazinima, a Haznadar je, usudio bih se reći, izmislio funkciju art direktora. Fotografirao me kod mene u galeriji za priču i ja sam postavio set, njemu se svidjelo i pitao me želim li biti art direktor. Nisam imao pojma što to znači jer prije 20 godina te funkcije nije bilo kod nas, ali pristao sam - smije se Šekoranja.

Ukupno su napravili više od 400 lifestyle slika, kaže.

- Danas se često pitam zašto se te fotografije ne objavljuju češće. Sjećam se i partyja za 600. broj Globusa u Muzeju arhitekture, pjevala je Gabi Novak, a postavili smo 6000 ruža s kojima su se uzvanici fotografirali i svatko je odmah dobio svoju duplericu. Bio je to jedan od prvih velikih partyja na koji su se kasnije svi referirali i od kojeg su potekli svi današnji eventi.

Obilježiti zemlju

Iz Globusove rubrike Lifestyle pamte se brojne fotografije s prvih stranica, a ideja uredništva bila je da njihovi protagonisti budu oni koji će u budućnosti obilježiti zemlju te pridonijeti njezinu razvoju, kaže nam tadašnji urednik Nedžad Haznadar.

Njihov je instinkt za takve iznimne ljude, danas vidimo, bio itekako dobar - za jedno od prvih izdanja rubrike odabrali su doktore i magistre znanosti s Odsjeka za istraživanje Imunološkog zavoda u Zagrebu Dubravka Forčića, Alenku Gagro, Katju Gotovac, Krešu Bendera, Tanju Košutić-Gulija te Alemku Markotić, današnju ravnateljicu Klinike dr. Fran Mihaljević.

- Kasnije smo proširili koncept, prešli i na establišment, pa fotografirali sve ljude koji su značili i vrijedili u Hrvatskoj i inozemstvu - kaže nam urednik Haznadar i nabraja da su u osam godina za Globus pozirali dobitnici Oscara, Grammyja, Tonyja, nobelovci, Bono Vox, Denyce Graves... - Bio je to ozbiljan posao, a rekao bih da je to razdoblje i označilo vrhunac Gutenbergova doba, odnosno tiskanih izdanja - smatra.

Ovako je ostalo zapisano pod fotografiju letećih znanstvenika: “Od 7.30 ujutro, pa do kasnog poslijepodneva, a nekad i duboko u noć, ovi ljudi otkrivaju nove pločice puzzlea koje umeću u već postojeću sliku znanstvenih otkrića. Rezultati njihovih otkrića mijenjaju postojeću sliku, nude nove odgovore, ali i nova pitanja, pa tako rade posao koji je davno počeo, ali nema kraja. Odnosno on se ne nazire”.

Na kraju stoji: “Sigurno je samo to da ne rade uzalud”.

Rečenica je to koja se najbolje dokazuje danas.

Rubriku je u Globusu pokrenuo pokojni Denis Kuljiš, a Haznadar i Andrija Zelmanović su napravili prvih nekoliko snimanja na prijelazu iz 2000. u 2001. godinu.

- Tada riječ ‘lifestyle’ nije postojala ni u medijskom prostoru ni u općenitom vokabularu. Denis Kuljiš, jedan od osnivača Globusa i veliki urednik, dao je ime rubrici - kaže Haznadar, dodajući da je nakon prvih nekoliko snimanja shvatio da treba art direktora i pozvao Sašu Šekoranju. - Art direktora tada nije bilo ni u marketinškim agencijama. Uveli smo tu riječ u javni prostor i postavili tu profesiju. Zapravo smo uveli produkciju u suvremenu hrvatsku novinsku fotografiju. Do tada ste u listovima mogli vidjeti isključivo reportažne, dokumentarne ili portretne fotografije - prisjeća se, dodajući da je na stvaranju fotografije znalo raditi i do 20 ljudi, a proces je trajao tjedan dana.

Haznadar pamti brojna živopisna snimanja. Na Željka Mavrovića su stavili 50-ak kruhova. - Čak je i on, iako snažan, jedva držao tu težinu, pa smo morali napraviti konstrukciju na kojoj će sve stajati - prisjeća se. Miru Furlan, pak, snimali su na Brijunima. Šekoranja je zamislio fotografiju u mraku, sa svijećom, pa su Miri slučajno svijećom zapalili kosu i uključili protupožarni alarm u hotelu. Stipu Mesića su zamislili u snijegu, koji su morali fingirati.

- On je tada bio predsjednik, a snimali smo uoči Štefanja i njegov rođendan. Nismo imali lažni snijeg, koji je bio jako skup, pa smo iznajmili vatrogasce koji su štrcali pjenu za gašenje po borovima - priča Haznadar. Dobitnika Pritzkerove nagrade, arhitekta Thoma Maynea Šekoranja je na fotografiji htio okruženog kornjačama. - Kornjače su trebale biti na ogledalu, no na toj im je površini bilo hladno, pa smo donijeli plinsku bocu i grijali ih preko rešoa, odnosno s donje strane grijali ogledalo. Vlasnik je vikao da ćemo mu skuhati kornjače - smije se Haznadar, dodajući da nijedna životinja ipak nije bila ozlijeđena.

- Radili smo filmske scene. Ja bih svaki tjedan osmislio koga ćemo staviti u rubriku pa bi Saša nacrtao skicu. Došao bih po nju, a uz nju bi uvijek bio čudnovati popis: pet perika, sedam padobrana, preparirani krokodil, deset pari Givenchy naočala i ventilator. Doista je bilo zanimljivo - kaže.