KORONAVIRUS NE UBIJA SVE SLOJEVE DRUŠTVA U NEW YORKU JEDNAKO Boja kože ranije je određivala tko je bogat, a sada određuje tko će ostati zdrav
KRIZA U NEW YORKU - Američka metropola je jedno od žarišta pandemije. No neke ona pogađa više od drugih – primjerice ljude koji žive daleko od Pete avenije i home officea, piše Sophie Schimansky, dopisnica DW-a iz New Yorka
Apokalipsa u Queensu dolazi uz sunčano vrijeme. Jednom dnevno se usuđujem napustiti kuću i prošetati. Jer u ovom kraju New Yorka je zaraženo natprosječno mnogo ljudi. Obitelj i prijatelji iz Njemačke mi se zabrinuto javljaju, na vijestima su čuli da je tu „epicentar virusa".
Ali vani nema kaosa niti zapaljenih kontejnera po ulicama. Mirno je i toplo, drveće je u cvatu, nema puno automobila pa se čuju ptice. Susjedi roštiljaju u dvorištu, odvrnuli su muziku malo glasnije, piše Deutsche Welle.
Svijet obilaze prizori praznog Times Squarea i zamrle Pete avenije. Ali to je Manhattan, a New York nije samo Manhattan. Držanje tjelesnog razmaka je u Queensu drugačije. I tu ulicama prolaze prazni vlakovi metroa, a prodavaonice su zaključane, ali tu i tamo se ipak još vidi i čuje život.
Nije svuda isto
Na Manhattanu živi 1,6 milijun ljudi. Više ih živi u Brooklynu (2,5 milijuna) i Queensu (2,2 milijuna), nešto manje u Bronxu (1,5 milijun). Najmanje ih je na State Islandu (pola milijuna). I svi se ovi dijelovi metropole razlikuju - po demografiji i po životnom standardu.
Gotovo petina Njujorčana živi ispod granice siromaštva – no dok ih je na Manhattanu 16 posto, u Bronxu ih je već 28 posto, a u Brownsvillu, jednom dijelu Brooklyna, je 40 posto siromašnih. Pritom treba napomenuti: čak sedamdeset posto stanovništva te četvrti čine Afroamerikanci. Usporedbe radi, u najbogatijem dijelu Manhattana (Upper East Side) ima oko šest posto siromašnih i samo 1,4 posto tamnoputih stanovnika – tri četvrtine su bijelci.
Zaraza neusporedivo više divlja izvan Manhattana. Epidemija produbljuje jaz između bogatih i siromašnih u New Yorku. Podzemnom željeznicom se sada još voze oni koji si ne mogu priuštiti zaustaviti život na nekoliko tjedana. Oni nemaju zdravstveno osiguranje niti poslove koji se mogu obaviti iz home officea.
Home office - luksuz bijelaca i bogatih
Boja kože već i ranije kao da je određivala tko je bogat, a tko siromašan, a sada određuje tko će ostati zdrav, a tko će se zaraziti. Koronavirus inficira i ubija američke crnce neusporedivo većom stopom, piše New York Times na osnovu podataka iz više federalnih jedinica i velikih gradova.
'U susjedstvu dobro vidim zašto je home office luksuz bijelaca i bogatih. Na jednom mjestu u mojoj ulici građevinski radovi traju od jutra do mraka, pet dana u tjednu. Na ulicama je više ljudi, mnoge prodavaonice i dalje rade.
Otvoreni bi trebali biti samo supermarketi, drogerije i apoteke, ali nedaleko od mog stana muzika trešti iz jedne jeftine trgovine koja nudi i čarape, kišobrane i slične tričarije. Na izlogu piše: „Imamo maske za lice." Unutra je prepuno. Pred vratima je radnik koji treba brojati mušterije, da ih ne bi bilo previše. Vidim da se smješka ispod maske, zamišljam da je možda sretan jer nije ostao bez posla.
Maska umjesto cheesburgera
Mnogi nisu ni te sreće. Milijuni Njujorčana gube posao. Navala na pomoć za nezaposlene je tolika da se internet-stranica na kojoj se podnose zahtjevi stalno ruši.
Idem u jednu trgovinu kupiti kavu i voće. Siromašna djevojčica me pita mogu li za nju i sestru da kupim po jedan cheesburger u McDonaldsu preko puta. Ona nema ni masku ni rukavice. Kupujem joj masku umjesto cheesburgera jer mi se čini da nije baš pametno gurati se u redu pred McDonaldsom.
Prolazim pored male slastičarne u kojoj sam obožavala kolač od jagoda i kafića u kojem ponekad sjedim i pišem tekstove. Onda dolaze još neke trgovine u kojima često kupujem, pekarna u kojoj ujutru uzimam pecivo i filter kavu. Sada su zatvorene. I bojim se da se neke od ovih trgovina nikada neće otvoriti jer će propasti. Radna mjesta će nestati, siromaštvo će se povećati.
Maska na licu i cvijet u ruci
Cijeli New York izgleda drugačije, a i prije korone mnogo što ovdje nije bilo u redu. Kada krivulja zaraza opadne, kada bolnice više ne budu prepune, a hladnjače s tijelima više ne budu čekale ispred njih – možda ćemo onda neke stvari raditi bolje. Možda ćemo shvatiti da obrazovanje i liječenje ne smiju biti privilegije, niti voditi u dužničko ropstvo.
Na kraju obilaska prolazim pored male cvjećarne. Prodavač pita želim li cvijet. Ruža u ovo nedoba? Djeluje apsurdno. Ali, možda malene cvjećarne uskoro neće biti. Kući sam se vratila s maskom na licu i cvijetom u ruci.
