OD SAHARE DO MANHATTANA IZ KUĆNOG NASLONJAČA 'Svoje učenike preko web kamera uključujem uživo i u šetnje favelama u Riju'

NASTAVA ZA 21. STOLJEĆE - "Kad sam završio fakultet, zaposlio sam se u osnovnoj školi u rodnoj Garešnici. Nakon prvog odrađenog sata rekao sam sebi: ako ćeš ovakvu nastavu držati cijeli život, to nije ono što si želio. Ne može se jedan tako zanimljiv predmet održavati frontalno. Danima sam razmišljao kako bih volio učenike odvesti na mjesta koja sam ja vidio. Nazvao sam projekt ‘Uživo sa svih kontinenata’ i tako je počelo”, priča nam u dahu profesor geografije Dejan Nemčić (33), koji radi u Osnovnoj školi “Ivo Andrić” u zagrebačkom Sopotu.

"Kad sam završio fakultet, zaposlio sam se u osnovnoj školi u rodnoj Garešnici. Nakon prvog odrađenog sata rekao sam sebi: ako ćeš ovakvu nastavu držati cijeli život, to nije ono što si želio. Ne može se jedan tako zanimljiv predmet održavati frontalno. Danima sam razmišljao kako bih volio učenike odvesti na mjesta koja sam ja vidio. Nazvao sam projekt ‘Uživo sa svih kontinenata’ i tako je počelo”, priča nam u dahu profesor geografije Dejan Nemčić (33), koji radi u Osnovnoj školi “Ivo Andrić” u zagrebačkom Sopotu.

Jedan je od profesora koji je trenutačno zadužen za predavanje nastavnih jedinica iz geografije za osnovne i srednje škole u sklopu online nastave koja se provodi zbog koronavirusa.

“Sve se brzo odvijalo, preko noći smo postali online predavači, a djeca su počela online učiti novo gradivo. Virtualna nastava u početku je bila nešto novo za sve nas, problemi su se nizali jedan za drugim, ali kako je vrijeme odmicalo, sve je nekako dolazilo na svoje mjesto. I nakon mjesec dana puno je problema, svaki dan nosi novi, ali zajedničkom suradnjom i pomaganjem oni se rješavaju u koraku. Mnoga djeca u početku bila su oduševljena ovakvim načinom učenja, ali zadnjih tjedana mi učitelji počinjemo u razgovoru sa njima shvaćati koliko im fali prava, fizička nastava. Održavamo virtualne satove razrednika, gledamo se licem u lice. Tek tada uviđamo koliko im fale profesori, prijatelji u razredu, smijeh sa školskih holova, i druženja nakon nastave.

Solidarnost učitelja

Moram pohvaliti sve učitelje diljem hrvatskih škola na solidarnosti, trudu, i uzajamnom pomaganju. Svi su spremno dijelili svoje materijale, i prezentacije za održavanje nastave. Učitelji i profesori su heroji u sjeni, koji su unazad mjesec dana pokazali koliko su bitni za hrvatsko društvo. U ovim uvjetima učitelji su na raspolaganju svojim učenicima od jutra do mraka, i učenici nakon ovakvog oblika nastave počinju sve više shvaćati koliko su učitelji bitni za sustav obrazovanja, te smatram da na je ovo nova prilika za graditi autoritet nastavničkog poziva koji je narušen unazad nekoliko godina u hrvatskoj javnosti.”

Nemčić je online nastavu u Hrvatsku donio još prije deset godina. Otkriva nam kako je njegova ideja u početku naišla na nerazumijevanje okoline.

“Krenuo sam pričati ljudima u zajednici o tome, ali su svi govorili da nisam normalan. Znao sam roditeljima za ručkom pričati kako ću u školi imati javljanje iz Bangladeša, a oni bi mi samo govorili: ‘Nemoj smarati, to je nemoguće’. Ni zbornica baš nije bila oduševljena, institucije su me odbijale. Rekao sam sebi - ili sam ja lud ili su oni ludi”, prisjeća se.

Onda se javio našim iseljenicima i ispričao im ideju - primjerice, u razredu rade Dubai, a oni mu se uživo jave preko Skypea i pokazuju građevine, penju se na vidikovce...

“Svi kojima sam to predložio vani su se oduševili. Ali moja škola tada nije imala internet, nije imala platno, ništa... Prema reakcijama okoline imao sam dojam kao da želim napraviti nešto loše. I onda sam napravio najbolji potez, na dodatnoj nastavi sam četiri učenice pripremao za natjecanje, Laru, Saru, Anju i Loru, i njima sam ispričao svoju ideju.

One su mi rekle: ‘Mi ćemo biti uz vas. Pomoći ćemo što god treba’. To neću nikad zaboraviti”, priča nam. Budući da od škole nije dobio novčanu potporu, uložio je vlastiti novac u tehniku. Tu je ušao u velike minuse, ali se nije nećkao. “Prvo predavanje bilo je iz Dubaija, moje učenice su mi jako pomogle. Morao sam sve držati u spremištu jer nisam imao svoj kabinet pa bih za svako predavanje nosio svu opremu u razred. Tako sam radio tri-četiri godine. Ali je to krenulo. Moji učenici virtualno su proputovali cijeli svijet. Ja njima kažem da su oni najveći putnici”, govori nam ponosno.

Njegovi učenici tako razgovaraju s ljudima na ulici u najudaljenijim kutovima svijeta. U jednom trenutku Ivana iz prve klupe priča s prolaznikom u New Yorku na ulici, svi u razredu imaju osjećaj da su tamo. Učenici su tako virtualno letjeli helikopterom iznad Manhattana, po pustinjama, prašumama... Kasnije su nastavnici koji su imali prazne satove dolazili na Nemčićeva predavanja “putovati”, koliko je bilo zanimljivo.

On nam objašnjava da radi sve po kurikulumu, ali na moderan način.

“Primjerice, radimo Bospor. U jednom trenutku spajamo se s kolegicom koja sjedi u čamcu na Bosporu i ona se vozi da mi to vidimo. Pričam šestašima o nestajanju amazonskih šuma. Tada me kolegica Ana čeka u čamcu na Amazoni i mi vidimo sve kako je stvarno. Isto je s favelama u Rio de Janeiru.”

Učenicima je napravio i putovnice, kad “proputuju” neku državu oni moraju gradove ucrtati u putovnicu i dobiju njegov potpis da su bili u toj državi. Tko ima potpise da je proputovao sve, može dobiti veću zaključnu ocjenu ili nagradu da ne mora odgovarati. Jer, kako nam kaže, putovanje završavaju najuporniji. Dodaje da kod njega nema markiranja, a djeca su jako zainteresirana.

“Bilo je posebno zanimljivo kad smo u šestom razredu radili Ameriku, rekao sam učenicima da moraju nabaviti vizu. Rekao sam im da nekad vizu dobiješ, a nekad ne. I onda ja jedno jutro parkiram auto pred školom, a njih deset me čeka i moli vizu. To je sve igra, a djeca masu nauče”, govori nam.

U posljednjih 10 godina Nemčić je napravio tim od oko 150 iseljenika diljem svijeta. Oni mu pomažu da djecu uči geografiju na moderan način i uvijek su spremni pomoći.

“Jedan od njih se budio u dva u noći u Chicagu kako bi se javio uživo i pokazao zašto je taj grad poznat po vjetru. Ja njih mogu nazvati u bilo koje doba i zamoliti ih da mi se sutradan jave uživo u školu”, otkriva nam.

Otišao je i korak dalje i uveo je i druga osjetila, njuh i sluh. “Kad radimo Meksiko, dovedemo mariachije, a djeca pripremaju tortilje. Iz jedne tortilje može se naučiti jako puno geografije i djeci sve to ostane urezano u sjećanje.”

Zbog svih projekta koje provodi Nemčić je nedavno nominiran za najboljeg učitelja svijeta - Global Teacher Award.

Otvorene ruke

Sretan je jer mu je ravnateljica sopotske osnovne škole u kojoj je zaposlen dala otvorene ruke da, kako on kaže, radi školu 21. stoljeća.

Što je za njega učitelj 21. stoljeća? “To je učitelj s velikim srcem, bez radnog vremena, uz veliku ljubav prema svom poslu, prema svom predmetu i prema djeci, koji ima veliku brigu za njihovu budućnost”, odgovara spremno.

“Nije na meni da njih naučim samo glavne gradove i postotak bakra u Čileu, nego mi je stvarno stalo do te djece. Evo, sad mi jedna generacija osmaša izlazi. Mi skupa živimo geografiju i zajedno upoznajemo svijet”, kaže nam profesor koji svoj posao radi 24 sata dnevno.

Uz sve obaveze Dejan predaje i turističku geografiju na privatnom fakultetu Aspira te drži motivacijska predavanja i po fakultetima, institucijama, knjižnicama, firmama, a jednom je predavao i u zatvoru u Remetincu.

“Zatvorenicima sam držao predavanje na temu ‘Što možemo naučiti o našem životu - deset razloga zašto ste vi sada možda sretniji od tri milijarde ljudi na svijetu’. Na kraju su se svi grlili”, prisjeća se.

“Imam predavanja nekad od 7 ujutro do 7 navečer i zmam se pitati - zašto ja nisam umoran? Koji je problem sa mnom? Ali to je ta ljubav... Meni školski sat toliko brzo prolazi. Nekad sam toliko tužan što djeca imaju geografiju samo dva sata tjedno. Jer nekad ja ostanem zakinut za neku stvar, a djeca ostanu zakinuta za još i više”, iskren je.

Po njemu je, kaže nam, velika greška što svatko može biti učitelj jer ako ima fakultet može položiti pedagoške predmete, poslušati metodiku, pedagogiju i to sve... I onda ste učitelj.

“Postoji predrasuda da učiteljski posao izgleda tako da radiš do 12 popodne i onda ništa, da radimo 9 mjeseci, imamo tri mjeseca praznika, prazno ljeto... Moje ljeto nije nikad prazno. Želim razbiti tu predrasudu. Uvijek kažem da Hrvatska ima dobre učitelje i ne treba kritizirati sve, ali ima onih koji su zalutali. To je zbilja poziv, a ne posao”, kaže nam.

Otkriva nam da ponekad kao malo dijete ide ranije spavati samo da dođe jutro kako bi ponovno što prije bio u školi. “Volim tu energiju između učenika i mene. To je tako dobra energija, dobijem osjećaj da ima nade za ovu Hrvatsku. Nekad me iscrpe pitanjima jer ne možeš svakome dati pažnju, imam nekih 400 učenika. Ali oni znaju da ću ostati i nakon nastave za njih i da mi se mogu obratiti ako imaju problem.”

Već nekoliko godina zaredom odlazi pomagati najugroženijoj djeci u Africi.

Ali u sve je uključio i učenike.

“Jedan dan sam im rekao - od danas ćete biti najveći ljudi, najveći humanitarci na svijetu. Kad legnete u krevet, bit ćete najponosniji što možete biti.”

Ne želi, kaže, da djeca govore “netko drugi će rješavati probleme”, nego da ih uzmu u svoje ruke.

Napravio je projekt, osnovao humanitarnu udrugu “Možemo zajedno” te počeo skupljati donacije. U tjedan dana mu se javilo 50 škola. Išao je po Hrvatskoj i držao predavanja, skupljao stvari za afričku djecu, koje su slali kontejnerima.

“Sad imam više od 100 hrvatskih škola i fakulteta koji su se uključili u projekt. Tri puta sam bio u Africi, tri ljeta. Napravili smo nevjerojatne stvari. Skupljali smo donacije po pet kuna za lijek za malariju, akciju smo nazvali ‘Jedan medo - jedan život’. Zahvaljujući djeci po hrvatskim školama i vrtićima, ravnateljima, roditeljima, spasili smo tisuće života i opremili škole, omogućili im bolje obrazovanje. Ove godine sam, nažalost, zbog korone morao odgoditi skoro putovanje u Afriku. Ali sigurno ću ići opet”, priča nam Nemčić, koji nikad ne dopušta negativi i frustraciji u društvu da ga obuzmu.

Drugačiji način rada

Kad god mu nešto u poslu pričinjava nezadovoljstvo, on to pokušava riješiti.

“Dugo me mučilo koliko me zadnjih godina rastužuje to što u sedmom razredu podučavam o Europskoj uniji. To je katastrofalno gradivo, nezanimljivo djeci. I onda mi se upalila lampica. Osnovao sam jedan drugačiji način rada i mi zahvaljujući tome zadnje dvije godine idemo u Europski parlament”, govori o još jednom svom uspješnom projektu.

Osnovao je učenički školski Europski parlament. Kad uče Europsku uniju, razred se pretvara u Europski parlament. Izabiru predsjednika Parlamenta demokratski. Nakon toga on svaki sat priprema sjednicu s deset točaka. Predsjednik Parlamenta surađuje s Nemčićem, koji je u Komisiji za sukob interesa.

Djeca imaju sektore, primjerice kako bi riješili obrazovanje, promet. On ih uči kako se rade europski projekti.

“Ako netko ne radi za interese svoje škole ili za državu, mora pred Parlamentom podnijeti ostavku. Imamo javne rasprave, svaki učenik mora napraviti jedan projekt za školu. Kad sve završimo, zovemo ravnatelja i prezentiramo mu učeničke ideje da škola bude bolja, a onda naše prijedloge i prezentiramo našim pravim zastupnicima u Europskom parlamentu. I opet, nema problematičnih učenika i onih koje to ne zanima”, objašnjava nam.

Bitno je, kaže, da se djeci ne zabrani da budu djeca. Oni u školi nisu u zatvoru, niti u kazni.

Tišina u razredu

“U razredu ne volim tišinu, volim da se priča, to je ta energija gdje se svi bore za svoje argumente, ali ne za gluposti. Želim da im mozak radi sto na sat.”

Uz komisiju na kraju odrađenog projekta profesor Dejan bira najbolje projekte i ti učenici idu u Europski parlament, a hotel i kartu im financira Europska unija. Tako Nemčićevi učenici imaju privilegiju s 14 godina vidjeti svjetsku instituciju.

“Oni će sutra biti gradonačelnici, predsjednici. Ako barem pola toga primijene što smo naučili, ja sam svoj zadatak odradio. Mi učitelji imamo veliku ulogu u društvu, moramo stvoriti ljude koji misle svojom glavom. Mi moramo pokazati da bez dobrog učitelja nema napretka. Bez dobrog obrazovanja zaboravimo na Hrvatsku”, odlučan je.

On kaže da je posljednjih dana ponosan na hrvatske učitelje i njihov angažman u online nastavi. Pokazali su nevjerojatan entuzijazam u teškoj situaciji, brzu reakciju i volju da obrazovanje ne stane.