KAKO SAM NAUČILA ŽIVJETI BEZ PLASTIKE 'Počela sam s vrećicama, a danas sama proizvodim svoju zubnu pastu, suđe perem tikvicama, a rublje oraščićima'

OKRENULA SE EKOLOGIJI - ZAGREBAČKA BLOGERICA: KAKO SAM NAUČILA ŽIVJETI BEZ PLASTIKE 'Počela sam s vrećicama za dućan, a danas sama proizvodim svoju zubnu pastu, suđe perem tikvicama, a rublje oraščićima'

Bilo je prosinac 2017., Tihana Veljačić s partnerom je putovala južnom Azijom, i slučajno su se našli na malenom malezijskom otoku Pangkor, kuda prolazi veliki promet teretnih brodova.

“Cijela je Azija zatrpana plastikom. U Maleziji sam gledala kako je more nakon oluje izbacilo gomile plastike. Nije to više bila plaža, nego plastična plaža. Poslije su to ljudi došli čistiti, ali sutradan je opet bila ista situacija. Svaki vjetar je donosio novu plastiku. Brda plastike. To je unaprijed izgubljena bitka, treba proizvoditi znatno manje smeća, a ovo rješavanje tek je posljedica.”

Ništa preko noći

Toliko ju je spomenuti prizor osupnuo da to i danas pamti kao točku na i koja ju je pokrenula da za vlastitog života ostavi što manje plastike. Pri tome Tihana Veljačić nije agresivni prozelitist, živi racionalno, od plastike ne bježi pod svaku cijenu niti misli da se takvi zaokreti u životu mogu rješavati preko noći.

Prvo je počela eliminirati ono što je bilo najjednostavnije - plastiku za jednokratnu upotrebu - vrećice za dućan, čaše u kojima bi iz kafića odnijela kavu,  četkice za zube.

Danas, par godina kasnije, za većinu stvari pronašla je alternativu plastici. Za neke, ipak, još ne.

Ne koristi pastu za zube, niti drugu kozmetiku koja dolazi u plastičnoj ambalaži. Njezine su paste ponekad u obliku tableta, ponekad su u prahu, neke od njih pakirane u recikliranu plastiku ili u staklenke.

“Sve više je malih proizvođača koji donose alternativu, osim što ne pakiraju u plastičnu ambalažu, paze i da su sastojci zdravi”, kaže. Kosu pere krutim šamponima. “To je isto kao i tekući, samo što izgleda poput nekakvog plosnatog keksa. Namočiš ruke, protrljaš njime i staviš na kosu. Pjeni se kao i obični. Zbog krutog stanja se manje troše, ne može se dogoditi da ga previše iscuri, kao primjerice kod tekućeg šampona u boci koji na malo jači potisak u velikoj količini izađe van.”

Te kozmetičke alternative, najčešće, dolaze u velikim pakiranjima, ali kad izračuna koliko traju, zaključuje da nisu ništa skuplje od onih konvencionalnih, u plastiku umotanih sredstava. Dio kozmetike radi sama. Dezodoranse. Zubnu pastu.

 “Nije to komplicirano, a i sastojci se lako nabave. Kokosovo ulje, soda bikarbona, stavite neko eterično ulje, recimo čajevac za dezinfekciju ili neki citrus da dobro miriše, vosak, škrob, to se sve pomiješa u određenim omjerima i to je to. Jednostavno je i nije skupo.”

Pokazuje pastu koju trenutačno koristi, tu pak nije napravila sama - zelena i bijela glina, biljni glicerin, soda bikarbona, himalajska sol, ljekovito bilje i eterično ulje, komentira sastav, vrti u ruci pastu u staklenci. “Kupila” ju je, točnije trampila za - lješnjake. Proizvođač je King Julio. “Rade dvije vrste pasta, zelenu i bijelu, ne vole novac, radije to razmijene s ljudima za nešto drugo.”

Što je lufa

U kuhinji i kupaonici prvo i počinje obračun s plastikom. “Te je stvari lakše zamijeniti. Bar neke”, govori perući šalice lufom. “Lufa je tikvica, obujmom nešto veća, u kojoj kad dozre i kad se osuši, iznutra ostane spužvasti dio. Super je, koristiš je, trošiš, ona se smanjuje, a prirodni je materijal i kad završiš s njom staviš je u kompost”, kaže pa doda:

“Lufa je skoro k’o i ona obična spužvica. Nema tu puno razlike. Ili ima - ne otpušta mikroplastiku u odvod”. Rublje pere oraščićima. “To su zapravo osušene ljuske voća odnosno bobica koje rastu na indijskom potkontinentu, staviš ih u malenu platnenu vrećicu koja se stavi u bubanj perilice, paziš da je dobro zavežeš da oraščići ostanu u vrećici.

Za miris možete dodati eterično ulje lavande, ružmarina ili nekog trećeg, ovisno o vlastitim preferencijama, koje se nakapa na vrećicu, otprilike 15 - 20 kapi, ovisno o tome želite li više ili manje intenzivan miris. Rublje koje se tako pere nema puno pjene kao s deterdžentom, nema ni intenzivnog mirisa sredstva za pranje, miriše po eteričnom ulju, mekan je, čak se i ne gužva previše.

“S tim oraščićima perem ono što ide na niže temperature. Za iskuhavanje još koristim konvencionalni deterdžent.”

Prirodni saponin

Na engleskom jeziku oraščići se zovu soap berries i nisu baš najekološkija varijanta, jer stižu iz daleka. “Uvijek treba tražiti dostupne ekološke alternative u svojoj okolini, ako postoje. No, oni sadrže prirodni saponin, a kad dođu u dodir s vrućom vodom, otpuštaju ga i na taj način čiste odjeću. Odlično je što se mogu koristiti za više pranja, sigurno tri do četiri puta.”

U Tihaninoj kuhinji odavno nema plastičnih i aluminijskih folija. Koristi pamučne. “To su zapravo pamučne krpice raznih veličina premazane smolom, pčelinjim voskom ili uljem jojobe, ovisi o proizvođaču”, u njih umata povrće, voće, sir, prekriva zdjele, sve ono što se inače radi “običnim” folijama.

“Nakon korištenja operem i koristim ponovo. Poslije nekog vremena gornji se sloj voska i smole ispere, ali to su prirodni materijali pa se takve “folije” lako mogu kompostirati ili pak reciklirati. Ovakvi proizvodi odnedavno se proizvode i u Hrvatskoj, trenutačno koristim omote proizvedene na Korčuli (Pčelarko omoti).”

Tvrdi sapun

Suđe pere “tvrdim” sapunom. Podsjeća na sapun za pranje ruku. Nabavlja ga u velikim blokovima pa reže na manje. Natrlja dio sapuna na lufu pa opere suđe.

Za tvrdokorne mrlje koristi drvene četkice s prirodnim vlaknima koje su relativno dostupne. “U Mülleru se mogu kupiti takve četkice napravljene od drveta i prirodnih vlakana, gore je pomična glava pa kad se potroši, taj dio se mijenja, a štap traje. Kad dotraje, može u kompost.”

Upotrebljava silikonsku menstrualnu čašicu. “To je super investicija jer traje godinama. Kad se izračunaju svi kupljeni ulošci i tamponi tijekom godina, koji sadrže plastične komponente, nemoguće ih je reciklirati te su vrlo nezdravi, ovo je puno jeftinija i bolja varijanta.”

Tihana nije isključiva ni radikalna. “Nije poanta baciti najednom svu plastiku i kupiti nove stvari, jer opet stvaramo novu količinu otpada i cijela ideja postaje kontraproduktivna. Treba iskostiti ono što imate u kući. Jer, imam ja i danas i koristim stare Tupperwareove posude, služe mi za nošenje hrane, nikako za podgrijavanje…

Imam i plastične vrećice u kojima mi ljudi nešto donesu. Perem ih i koristim. Pa, kažu: Joooj, ti ipak koristiš plastiku?” Pa, koristim je da je ne bacim. Ili mi viknu: ‘Imaš plastičnu vrećicu?!’ Pa da, imam jer je izdržljiva, neću je baciti, ako mi je već u kući i može se koristiti nebrojeno puta. Ja takvu neću kupiti, ali onu koju već imam, neću ni olako baciti. Mi smo od plastike napravili problem jer smo je učinili jednokratnom, a takva plastika je pošast.

U dućanu povrće izvaže i slaže u svoju vrećicu, naljepnice lijepi na rub košare, pa preda blagajnici, ili ih oblijepi po jednoj jabuci.

Sama radi sredstvo za čišćenje.

“U bocu stavim ocat, vodu, eterično ulje, kore limuna i naranče ili lavandu i ružmarin, ovisno o sezoni, da bolje miriše. Prvo stavim kore agruma koji daju citrusnu notu. Natapaju se u octu najmanje dva tjedna. Nakon toga procijedim mješavinu od mrvica i prelijem u manju bocu sa špricom.”

Time čisti sve - od kuhinje do kupaonice. Unatoč pritiscima okoline, marketingu i industriji, mi smo oni koji na kraju donosimo odluku, upozorava.

“Ljudi imaju veliku moć pri odlučivanju što žele ili ne žele kupovati. Nasreću, sve više ljudi razmišlja o tome. Korona nas je sada vratila tri koraka unazad.”