NOVI ČAČIĆEVI DVORI 'U dvorcu će biti heritage hotel s pet vrlo ekskluzivnih apartmana na dvije etaže, vinskim podrumom, vrhunskim restoranom...'
ŠAULOVEC - Povijest dvorca je burna. U 16. stoljeću na mjestu današnjeg dvorca stajala je kurija, koju je Antun Kiš 1791. pregradio u zidani dvorac. 90-ih ga je za vrijeme privatizacije dobio tajkun Ivan Hudoletnjak, koji je u dvorcu živio sam
Kad cestom od Varaždina, preko Beretinca krenete put Ivanca, pa skrenete pogled u zagorski breg, zabljesnut će vas vizura kao iz slikovnice. Dvorac Šaulovec, niti nekoliko je stotina udaljen od glavne ceste uzbrdo u šumi, u naselju Črešnjevo. Između guste šume, proviruju raskošne kupole. Na ulazu u dvorac visoka je željezna kapija. Na betonskom dijelu, guste grane drveća skrivaju tablu s uklesanim natpisom Kulturna baština Republike Hrvatske.
Iako bi u prilaznom perivoju za očekivati bilo parkovnu arhitekturu, u perivoju Šaulovca su posađene – kruške. Posljednji vlasnik, danas pokojni tajkun staroga kova Ivan Hudoletnjak, dao je izvaditi ružičnjak i posadio voćke. Prekrasno zdanje, danas ruinirano i žudi za obnovom, ovih je dana kupila Varaždinska županija i to za jeftini novac. Cijena je bila manja od tri milijuna kuna, 2.700.000. Dvorac izbliza izgleda kao nekoć prekrasna, danas zapuštena, ocvala žena. Ljepota je tu, ali sjaja nema.
Dvije skulpture žene golih grudiju sa svake strane ulaza, nekim su čudom ostale gotovo netaknute. Takav kontrast dodatno naglašava ruiniranost ostatka zdanja. Nekoć elegantno, ne preveliko predsoblje, danas je ured zaštitara, koji nad dvorcem bdiju 24 sata. Vjerojatno najljepši dio dvorca, secesijsko stubište, kao i sve je u dvorcu, vidjelo i bolja vremena. Lešine životinja, lovački plijen, na zidu su lobija prvog kata. Velika oderana medvjeđa koža s glavom odraz je razmetljivog neukusa. Tu su četiri, međusobno povezana salona, dijelom namještena originalnim namještajem, dijelom kićastim, skupim talijanskim replikama, pretežito u bijeloj boji sa zlatnim detaljima. Stranice nekoć raskošnih kreveta su odvaljene, parket je podigla vlaga, zidovi je mjestimice gotovo pa “pojela”. Sve je zapušteno.
FOTOGALERIJA: Dvorac Šaulovec u naselju Črešnjevo
Dvorac Šaulovec u naselju Črešnjevo
Carstvo šišmiša
Dvorac i okoliš. Iako, izuzmemo li vlagu – zidovi i krov su, zahvaljujući preuređivanja nakon potresa u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u dobrom stanju. Osnovna konstrukcija je stabilna po čemu je Šaulovec za prodaje bio u boljoj startnoj poziciji od svih sličnih zdanja u Hrvatskoj. Na tavanu caruju šišmiši. Nenavikli na posjetitelje, zalijeću se prema nama. Jedan spokojno visi naopako s drvene grede. U podrumu pune komore buteljiranog vina. Ostalo je to iz nasljeđa bivšeg vlasnika. Nisu to vrijedna vina, ni stara godišta kakvo smo se nadali pronaći u dvorcu bogatog tajkuna. U sobi čije je zidove vlaga najviše pojela, još je prije tri godine spavao Ivan Hudoletnjak.
Tajkun je u dvorcu navodno živio bez obitelji, koja ga je, kažu, zbog teške naravi redom napuštala. Sin se odao porocima i nesretno skončao. U sobi nema ni jednog originalnog komada, koji su skupljali prašinu u drugim dijelovima zdanja. Namještaj u gospodarevoj sobi iz talijanske je tvornice neukusnih i skupih replika. Bijeli sa zlatnim detaljima. Bijela “drvena” fotelja obučena je u nježno roza tkaninu. Ne možemo zamisliti da je u ovoj sobi raspadnutog zida i parketa koji mjestimice štrče i do 20-ak centimetara od poda, još prije tri godine netko boravio. Ivan Hudoletnjak je, bit će, bio čovjek koji nije trošio na popravak dotrajalih stvari.
- Već je tada sve počelo propadati – prepričava nam Miran Bojanić Morandini, danas direktor Turističke zajednice Varaždinske županije, a prije povratka Ivana Čehoka u varaždinsku gradsku vlast, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin. On nam je domaćin u razgledu dvorca. Sjajne kalijeve peći, vidi se, osobita su mu slabost. Uz stepenište, one su najljepši dio dvorca. Ivan Hudoletnjak, kažu, nije bio čovjek koji bi znao cijeniti baštinu dvorca. Tajkun je, kao i svi hrvatski tajkuni, postao za rata i poraća. Zna se da je bio gastarbajter u Njemačkoj, koji je predsjednika Tuđmana zadužio nabavkom dijelova za helikoptere i avione. Ovaj mu je u ime zahvale, legenda je, ponudio “Janu”, Hudoletnjak je odabrao “Varaždinku”. Navodno je rekao da će radije proizvoditi vino nego vodu.
“Varaždinka” je u svom vlasništvu imala i dvorac Šaulovec i tako je dotad elegantan dvorac završio u rukama jednog od varaždinskih i hrvatskih poslijeratnih tajkuna. Slično kao Miroslav Kutle i Josip Gucić, Hudoletnjak je sve dobiveno uspio uništiti. Dotad uspješne firme, “Zagorjeplet” i Hotel “Matija Gubec” u Stubičkim Toplicama, odveo je u propast. Da su prvi vlasnici, plemeniti Kiševi, vidjeli tko hoda njihovim salonima i kakve, stilom jeftine, ali cijenom skupe replike vrijednih komada namještaja stoje uz njihove bidermajere, okretali bi se u grobu.
Spomenka Težak, povjesničarka iz Gradskog muzeja Varaždin nam priča da je u 16.stoljeću na mjestu današnjeg dvorca stajala kurija, koju je Antun Kiš 1791. godine pregradio u zidani dvorac. Pregradnju je nastavio Karlo Kiš Šaulovečki i žena mu Ana. Novac je priskrbio Anin miraz, koja je stasala iz bogate obitelji moravskih tvorničara tekstila, Preloga. - Obnovu su vodili bečki graditelji koji su dodali dvije kule na uglovima – govori Spomenka Težak kako su nastali najuočljiviji vanjski dijelovi dvorca. Iz tog je vremena i secesijsko stepenište, još uvijek prekrasno iako postrance s otpalom žbukom. Zimski vrt jednako je fascinantan i jednako, ako ne i gore, zapušten.
Odrasli u dvorcu
Dok jedni vele da je Ana Kiš po smrti supruga bankrotirala, Spomenka Težak kaže da ona ne bi tako rekla jer je udovica imala dvije kuće u Beču. Također, Ana i Karlo imali su nesreću da im je jedini sin umro kao sedmogodišnjak od šarlaha pa su ostali bez nasljednika koji bi jednoga dana vodio imanje. Kako bilo, Ana Kiš dvorac je dala na pradaju, koji tada izlazi iz obitelji i mijenja nekoliko vlasnika da bi 1947. bio konfisciran i uskoro postao vlasništvo “Rasadnika” pa “Zadružnog poljoprivrednog kombinata Varaždin”, kasnije “Varaždinke”.
Tijekom rata dvorac je bio prilično devastiran, partizani su secesijskim namještajem palili vatru kojom su se grijali. Unikatni komadi komoda i ormara, završili su na lomači. Sa socijalističkim kombinatom, Šaulovac 1984. godine ulazi u ugostiteljske vode. Za dvorac počinju zlatna vremena. Nenad Bartolić doslovno je odrastao u dvorcu. Uz oca, voditelja restorana, uvijek se prvo smucao po kutovima zdanja, dječačkom znatiželjom škicao ugledne goste ili turiste, a kad je malo stasao dozvoljeno mu je prati posuđe da bi na kraju i konobario. Spomen dvorca njemu je, kaže, sol na ranu.
- Kad maltene pa živite ondje, teško vam je bilo promatrati što se događalo s dvorcem. Ne bih ga sad želio vidjeti, a sumnjam da ću otići i kad se preuredi. Iako, nostalgija je vražja stvar – počinje priču Nenad Bartolić. Dvorac je kao ugostiteljski potencijal prepoznao njegov otac, zaposlenik Varaždinke, a potom voditelj imanja.
- Prvi kat je podijeljen u četiri salona. Bijeli, crveni, zlatni i smeđi. Nazive su dobili prema bojama zidne draperije u njima. Krenuli su s autohtonim jelima, klijentela je bila ugledna, nije bilo pjevača i grupe koji nisu tu nastupili, od Miše Kovača, preko Olivera Dragojevića do Psihomodo Popa. Kasnije je u podrumu otvoren i disko. Osim lokalnih uglednika i mladeži, svakodnevno su dolazili i autobusi s turistima. Jugoslavija je bila popularna, cesta Zagreb - Varaždin prometna i svi su se zaustavljali u Šaulovcu, prisjeća se.
Vinogradi oko dvorca pripadali su posjedu pa je vinska karta bila riznica finih domaćih vina. S dolaskom rata i Šaulovec je zamro. Kad je sve počelo ići k vragu, saloni su često služili kao prostori za intimna druženja bogatih direktora i njihovih dama. Dvorac je služio i kao mjesto za odušak specijalcima pod vodstvom Ilije Ivezića, koji su tu u blizini, na poligonima lovačkog društva, vježbali za ratne izazove. Priča o Šaulovcu tu se vraća na Ivana Hudoletnjaka.
Za tajkuna koji je rijetko izazivao simpatije, tvrdilo se da je do prvog milijuna stigao uvozom Mercedesa iz Njemačke u Jugoslaviju, koristeći se osobnim iskaznicama umrlih osoba. Tvrdio je tada da bi zarađivao i više da nije bilo Titovog embarga, a biznis mu je procvjetao u Domovinskom ratu. Radio je po istom scenariju kao i drugi tajkuni u vrijeme famozne pretvorbe i privatizacije. I završio je popu nekih – s optužnicom.
Ivan Hudoletnjak zbog propasti je “Varaždinke” optužen je za zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju. Kad je tvrtka propala, vlasnik je sam sebi prodao dvorac. Prepričava se da si ga je naplatio stotinjak tisuća eura. Optužnica je podignuta 2015. godine, pripremno ročište je trebalo biti netom prije njegove smrti, ali je zbog bolesti odgođeno. U vrijeme Hudoletnjakove smrti, dvorac je bio već dobrano načet vlagom i svim pošastima neodržavanih kuća. Šaulovec se našao na dražbi po cijeni od 4,4 milijuna kuna.
Prva i druga su dražba ostale bez kupca, Varaždinska županija se željela natjecati na trećoj, jer je župan bio uvjeren da Varaždinska županija ima pravo prvokupa kao sva zaštićena baština.
- Figu. Iako je na dvorcu od 2003. godine oznaka zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra, nitko nije to proveo i u zemljišnim knjigama, a one se broje, jel? Nije mi to palo na pamet sve dok nisam uvjeravao odvjetnika da imamo pravo prvokupa, a on mene u suprotno. I bio je u pravu. Suludo je da Šaulovec u knjigama nije imao status zaštićenog dobra. Suludo. Nije to slučajno. Netko je očigledno namjerno ostavio stvari nedorečene i pikirao na tu imovinu. No, mi smo ga preduhitrili i ja sam dvorac zaštitio krajem te, 2017. godine – kaže Radimir Čačić.
Arhitekt po struci i povjesničar po strasti, Šaulovec je za njega vrijedan izazova. U dvorcu primarno namjerava otvoriti edukacijske sadržaje, a Šaulovec vidi kao službenu adresu varaždinskog Europskog Centra izvrsnosti,
Virtualna stvarnost
Centra za rad s darovitom djecom, jednog od 28 takvih u Europi.
- Površinom to bi bila jedna četvrtina dvorca. Ured, konferencijska sala, prezentacijski centar s dvojnom namjenom. Za obrazovnu namjenu o dvorcu u svim sferama života od toga kako se tu živjelo, što se radilo, kako se odijevalo, što se jelo...Varaždinski centar izvrsnosti, pak, tu bi se bavio posebno povijesti s naglaskom na nacionalnu povijest. Sve će biti obnovljeno kao što je izgledalo u najboljim vremenima, kad su u Šaulovcu živjeli Kiševi. Restaurirani namještaj, izložena odjeća.. - najavljuje župan. Spominje virtalnu stvarnost, holograme...Sve ove ideje koštaju i treba ih moći platiti.
- U dvorcu će biti heritage hotel s pet vrlo ekskluzivnih apartmana na dvije tavanske etaže. Vinski podrum, vrhunski restoran s barom. Planiramo tu i dio obavezne nastave, standarda za drugi razred gimnazije. Da svi ti učenici u nekom trenutku imaju obavezu posjetiti i Šaulovec. Za sve će to sigurno trebati nekoliko milijuna eura, ali pokušat ćemo ih dobiti iz europskih sredstava, ako Bog da. Očekujem da će u novoj lisnici biti nešto i za kulturu. Varaždinska županija redovno je dosad propuštala takve natječaje, između 2013. i 2015. godine. Već godinu potom više ih nije bilo, a ja sam mandat dobio 2017. Svi su to pokupili u ozbiljnim razmjerima, mi figu – ljut je na prethodnika.
Radimir Čačić na mjestu župana u najnovijem je mandatu naslijedio aktualnog potpredsjednika hrvatske Vlade, ministra graditeljstva Predraga Štromara. Kako bi novi vlasnik obnovio što se obnoviti isplati, prvo to treba posebno i otkupiti. Županija je, naime, zakonom dobila pravo prvokupa nepokretne imovine, ali ne i pokretnina, pa namještaj tek treba kupiti i platiti. Saznajemo da je kupoprodaja već i dogovorena, za nevelikih 170.000 kuna. Također, Šaulovec ima nesreću da je danas rascjepkan na cijeli niz nepovezanih djelića, pa je dvorac županijski, a stotinjak metara udaljene gospodarske zgrade još uvijek su vlasništvo države. Radimir Čačić uvjeren je da će Šaulovec pod njegovim vodstvom opet zasjati starim sjajem. Kolege iz okružja, Krapinsko-zagosrki župan i Koprivničko-križevački “svoje” dvorce već imaju. Ne sumnjamo da će osebujni župan učiniti sve da njegov dvorac bude na koncu najljepši.