Badaberski ustanak: Kako su ruski ratni zarobljenici svladali pakistansku vojsku

U svojoj autobiografiji pod naslovom „Na vatrenoj liniji: Memoar“ svrgnuti pakistanski diktator general Pervez Mušaraf hvali se kako je Pakistan učinio nešto što nije uspjelo ni Napoleonu ni Hitleru – pobijediti Rusiju u ratu. Mušaraf pritom govori o ulozi Pakistana u ratu za izbacivanje Sovjetskog Saveza iz Afganistana.

Dok danas generali u Rawalpindiju otvoreno govore o svojim podvizima u tom sukobu, 1980-ih je Pakistan pokušao negirati svoju izravnu ulogu u njemu. U proljeće 1985. godine 12 je sovjetskih vojnika, zajedno s 40 afganistanskih vojnika, u tajnosti bilo zatvoreno u tvrđavu Badaber, centar za vojnu obuku koji je sagradila CIA za afganistanske mudžahedine.

"Sovjetski obavještajci su znali za njihovo zarobljavanje, ali nisu mogli odrediti gdje se točno nalaze", rekao je povjesničar Aleksej Dudnik za RBTH Hrvatsku. "Badaber je bio postavljen kao centar za pružanje pomoći afganistanskim izbjeglicama, a prisutnost vojnih instruktora iz CIA-je bila je pomno čuvana tajna."

Pokušaj bijega iz zatvora

Sovjetski i afganistanski zatvorenici na čelu s Viktorom Duhovčenkom planirali su bijeg nekoliko tjedana. „Pratili su kretanja svojih tamničara koji su svi bili iznimno religiozni“, kaže Dudnik. U večernjim satima 26. travnja 1985. u tvrđavi se nalazila tek šačica od 72 zatvorska čuvara, dok je ostatak otišao na molitvu u obližnju džamiju. „To je bio trenutak kojeg su zatvorenici čekali“, kaže Dudnik.

Znajući da u zatvoru gotovo da nema čuvara, jedna grupa sovjetskih vojnika pod vodstvom Duhovčenka svladala je čuvara koji je zatvorenicima donio juhu. Ova je grupa potom ubila dva čuvara u oružarnici gdje su se naoružali prije no što su oslobodili ostale zatvorenike.

„Njihov cilj je bilo zauzimanje radio tornja i obavještavanje sovjetske vojske u Afganistanu o svojoj lokaciji“, kaže Dudnik. Glavni je stražar uspio dignuti uzbunu, pripremivši teren za žestoku borbu. Ključne pozicije u tvrđavi ostale su pod kontrolom zatvorenika.

Tvrđavu su uskoro blokirali afganistanski mudžahedini, pakistansko pješaštvo, tenkovske jedinice i artiljerijske snage. Burnahudin Rabani, koji će kasnije postati predsjednik Afganistana, isprva je pokušao pregovarati sa zatvorenicima koji su inzistirali na tome da budu pušteni na slobodu. „Budući da Pakistan nije htio riskirati gnjev Sovjetskog Saveza već samim priznavanjem prisustva vojnika, na to nikad ne bi pristali“, kaže Dudnik.

Žestoka bitka trajala je dugo, duboko do sljedećeg dana. Sovjetski i afganistanski vojnici pružali su žestok otpor, iako su bilo jako brojčano nadmašeni. Neki izvještaji pokazuju da su u operaciju bili uključeni čak i pakistanski helikopteri. Operacija je završila kada je tvrđava posve uništena u eksploziji.

Ostaje nejasno što je uzrokovalo eksploziju. Neki izvještaji govore da je pakistansko zrakoplovstvo slučajno bombardiralo vojno skladište oružja koje je sadržavalo više od dva milijuna modernih raketa i oružja.

Je li bilo preživjelih?

Vjeruje se da su svi zatvorenici poginuli u ustanku, no i dalje postoje sumnje.

Imajući u vidu tajnovitu prirodu sovjetske države, o incidentu nije bilo nikakvih službenih komentara, kaže Dudnik. „Postoji mogućnost da je nekoliko sovjetskih vojnika pobjeglo i uspjelo doći do Afganistana“, kaže povjesničar.

Časopis Russkaja Semjorka citira dopis američkog State Departmenta iz 1985. godine u kojem stoji: „Područje humanitarnog kampa veličine otprilike 2,5 kvadratnih kilometara nalazi se pod gustim slojem fragmenata čahura, raketa i mina, kao i ljudskih ostataka. Eksplozija je bila toliko jaka da su mještani nailazili na fragmente na udaljenosti od 6 kilometara od kampa u kojem se nalazilo 14 ruskih padobranaca, od kojih su dvojica preživjela ustanak.“

Rusi neprijateljske gubitke procjenjuju na 120 afganistanskih mudžahedina, 90 pakistanskih vojnika i šest stranih instruktora.

Pakistanska vlada, kojoj je na čelu bio general Muhammad Zia-ul-Haq, pokušala je spriječiti pakistanske medije da pišu o incidentu, no Muslimanski list je pisao o ustanku što je zatim koristio pakistanski tisak.

„Ovo je bio jedini incident izravne borbe između Rusije i Pakistana“, kaže Dudnik.

Ruska osveta

Izvještaj časopisa Russkaja Semjorka spominje jake odmazde od strane SSSR-a.

„1987. su u sovjetskim napadima na Pakistan ubijena 234 mudžahedina i pakistanska vojnika“, piše časopis. „10. travnja 1988. došlo je do snažne eksplozije u skladištu streljiva u kampu Odzhhri, smještenom između Islamabada i Rawalpindija. U eksploziji je poginulo između 1000 i 1300 ljudi. Istražitelji su zaključili da se radilo o diverziji.“

Dudnik kaže da mnogi analitičari u pakistanskim obrambenim strukturama krive SSSR čak i za zrakoplovnu nesreću u kojoj je poginuo Zia-ul-Haq.

Iako su se rusko-pakistanske veze poboljšale tijekom posljednjih nekoliko godina, ustanak je daleko od zaborava. „Dovoljno se prisjetiti pobune ruskih zarobljenika u Peshawaru koju su brutalno suzbile pakistanske snage“, rekao je prošli mjesec bivši ruski veleposlanik u Indiji Vjačeslav Trubnikov za Russia Direct. „Ovo sjećanje ostaje, ali na stvari sada trebamo gledati iz šire perspektive.“

Ruski veterani i vojni povjesničari i dalje su u potrazi za dodatnim informacijama o ustanku. „Dobili smo informaciju da jedan od sudionika tih događaja živi u Sjedinjenim Američkim Državama.  Pitali smo Amerikance da nam pojasne kako možemo stupiti u kontakt s njim“, rekao je u lipnju 2016. za RIA Novosti umirovljeni bojnik-general Aleksandar Kirilin, tajnik akademskog odbora Ruskog društva za vojnu povijest.

„Filmovi poput '9. satnije' prikazali su herojstvo ruskih vojnika u Afganistanu. Badaberski ustanak još je jedan čin junaštva za koji bi trebala znati ruska javnost“, rekao je Dudnik.